Ljeto u uredu

Ljeto je još uvijek u punom zamahu.



Vi koji ste na moru, nadam se da uživate u ovakvim prizorima svaki dan, a vi koji ste doma, na poslu ili na nekom trećem mjestu gdje ne želite biti u ovom trenutku, nadam se da će vam fotka pružiti bar malo utjehe. Ili možda učiniti da još više zažalite što se nalazite tamo gdje se nalazite?

Sezona je godišnjih odmora. Gotovo svi koje trebate su na odmoru. Čudim se što uopće rade svi oni koji su još na svojim radnim mjestima. Evo ja na primjer. Ovaj tjedan na poslu nemam gotovo ništa za raditi. Tu i tamo obavim neki mali poslić, ali ništa bitno. Kako nisam sam u prostoriji, pravo mi je umijeće praviti se zaposlenim.

Znam da je i drugima tako, počevši od šefa. Svaki put kada mu se približim primjetim onaj brzi potez prstom kojim mišem promijeni prozor na ekranu. Samo čuješ onaj tihi – klik. Za slučaj da dođem ispred njegovog ekrana i da vidim kako radi – ništa. Tko zna što je u tom trenutku gledao na internetu. Vjerojatno i on primjećuje moje brze pokrete. Ali tako je to u ovo doba godine. Ne čujem ga ni da posebno nešto lupka po tastaturi. Zabušava čovjek. Cijeli dan sjedi pred tim kompom i kao fol nešto radi, tu i tamo se prošeće po čašu vode ili WC-a i povremeno progovori s nekom pričom tipa «Jeste čuli za onog tipa koji je...», a priču je naravno upravo pročitao na nekoj internetskoj stranici.

Nije da se previše bunim. Nisam lud za poslom. Napisao sam već ranije da mi je na poslu jedno od osnovnih pravila da nikada od šefa ne tražim novi zadatak, jer sam besposlen. Možda bi mu palo na pamet da ja i nisam tako neophodan za normalno funkcioniranje firme? Uglavnom, čekam da mi on da nešto, ili obavljam tekuće stvari ili se ponudim kolegama da im pomognem. Nije biti ugodno zatrpan poslom, ali isto tako nije ugodno niti dosađivati se cijelo vrijeme. Ma ajde još da sam sam u sobi, pa da mogu kao čovjek novine pročitati ili piti kavu satima, ali kada se ovako 8 sati trebaš pretvarati kao da si strašno zaposlen... Ubija to.

Mogao bih pisati postove za ovaj blog. Pa kako se toga nisam sjetio? To ću i napraviti. Savršeno rješenje. Tipkaš, zadubiš se, izgleda kao da nešto radiš... Ali ni u tome se ne smije pretjerivati. Ja gotovo uvijek skužim na mojim kolegama kada zabušavaju.

Još samo da smislim neke teme o kojima bih mogao pisati.