Vratia se Šime...

s kratkog odmora na našoj obali. Nemam puno što napisati, ali kako ja malo toga mogu ukratko, bojim se da će i ovo biti standardno dugi post.

Bio sam opet solo. Zapravo ne sasvim. Išao sam s nekoliko mojih strejt frendova i frendica (uglavnom bračni parovi koji su se smilovali povesti me sa sobom). Dragi je ostao doma. Kao mora raditi. Što nije istina, ali neka mu bude. Predložio sam da odemo zajedno nekuda sami, on nije htio. OK, ja si mogu naći društvo za more, nema problema. To sam i napravio. Osim toga sedam dana nije puno. Možda je nekima od vas to teško shvatiti, ali kod nas to funkcionira. Nije to neki bad ni njemu ni meni. Naravno da bih radije išao s njim, ali ako on ne želi ja se neću uskraćivati nešto što ja želim.

Meni je bilo super. Odmor po mojoj mjeri. Dobro društvo, beskonačna ispijanja kave, malo izležavanja na plaži i namakanja u moru, puno zajebancije, klope, piva, vina, tu i tamo koja žestica i ja sam zadovoljan. Ljudi moji, na moru je prekrasno... Da je bar tako češće.

Naravno da sam se opet zaljubio. Platonski naravno. Bio je neki mladac, kojih 25 godina, domaći... Hoću reći nije bio stranac, nego negdje sa sjevera lijepe naše. Prvo sam ga snimio jedne večeri u nekom kafiću gdje smo ispijali hektolitre piva. Sjedio je sa svojim društvom jedno dva stola dalje od nas, ravno ipred mene, tako da nisam morao izvijati vrat. Ostatak njegova povećeg društva bio mi je totalno nezanimljiv. Uglavnom dečki njegovih godina i po koja zgodna cura.

Bestidno sam piljio u njega. Bestidno je malo preteška riječ. Prije sam, dok bih odmjeravao nekog dobrog frajera, uvijek sklanjao pogled kada bi nam se pogledi sreli. Promijenio sam taktiku. Sada sklanjam pogled tek nakon što ga skloni promatrana stranka. Zapravo glupo je to nazvati taktikom, jer i nemam neki cilj za koji mi je potrebna taktika. Cilj mi je, eto, mala nevina zajebancija bez ikakvih namjera za upoznavanjem.

Nisam ja davao nikakve znakove, nisam mu se smiješio, namigivao ili slične bedastoće. Samo bih ledeno piljio. On je naravno skužio da ga snimam, pa mi je i sam počeo često pogledavati u mom smjeru. Nisam siguran je li pogledavao prema meni iz istih perverznih pobuda kao i ja, ili mu je samo išlo na živce što ga neki perverznjak tako bestidno promatra. Ali ničim nije davao do znanja da mu smeta. Pogledu su frcali na sve strane.

Poslije sam ga viđao po cijelom mjestu, u prolazu, na kavi, i uvijek bih se duboko zapiljio u njega. A i on u mene. Jedino mi je žao što ga nikada nisam vidio na plaži. Mora da su išli na neku drugu plažu. Ali ono što se naziralo ispod odjeće bilo je itekako obečavajuće.

Tamne puti, kratko ošišan, muževno lice, uvijek tri dana stara bradica, lijepo dupence, lijepih dlakavih ruku i još ljepših snažnih nogu, lagano nabildan, uvijek normalno sportski obučen, a ne tri broja manje majice... Ma šta da vam kažem, melem za moje oči.

Ako očekujete neki uzbudljivi kraj priče, pouku ili poantu, zaboravite. Toga ovdje nema. Možda bi pouka bila da pas koji laje ne grize. Dakle, sve se završilo na gledanju, jer kako rekoh, nisam imao niti najmanje namjere ići dalje od toga. Čisto mali flert izdaleka koji mi je začinio ionako lijepi odmor.

Spomenuh već moju novu “taktiku”. Ne skrećem pogled dok druga strana to prva ne napravi. Samo treba biti umjeren. Na neki način osjetim u koga se može piljiti, a u koga ne. Vidi se to odmah prvi puta kada vam se susretnu oči. I treba biti oprezan, Nikada se ne zna na koga možeš naletiti. Malo piljiš, malo pričaš sa svojim društvom, pa opet malo piljiš, pa krajičkom oka gledaš kada će te ovaj pogledati, pa ga i ti pogledaš, pa se u sebi slatko nasmiješ kada ovaj brzo makne pogled u trenutku kada bude uhvaćen tj. kada vam se sretnu pogledi... Uglavnom, meni je zabavno. Kako vidite, meni ne treba puno toga kako bi me zabavilo. Vjerojatno sam kao beba bio od onih koji se satima mogu igrati s običnom plastičnom bocom. Samo što onda nije bilo plastičnih boca, ali kužite me što želim reći.

Kada sam odlazio na more na trajektu sam skužio tri madžara. Cca 30-tak godina svaki. Dvojica su mi lagano vukla na našu stranu, pa sam pretpostavio da je i treći iz naših redova. A taj treći je bio mrrrnjao. I opet sam bestidno piljio. Čak i bestidnije nego u gore opisanom slučaju. Ovaj put su mi u prilog išle tamne sunčane naočale, inače obavezan rekvizit za snimanje tijekom dana. Jedino što sam ja sjedio na gornjoj palubi, a oni na donjoj, i još k tome lijevo od mene. U tom slučaju, kada moraš lagano nakrenuti glavu ulijevo i prema dolje, niti sunčane naočale ne pomažu sakriti piljenje. Ali to mi niti nije bila namjera. I ovaj jadničak je skužio da se našao u vidokrugu perverznjaka. On je bio u još težoj poziciji. Morao je dobrano podići glavu prema gore kako bi me pogledao. I radio je to. Sa sunčanim naočalama, otprilike svakih 30-tak sekundi. Naravno da sam pri pristanku nezainteresirano odšetao do svog automobila i stisnuo gas.

Eto, sada negdje (barem) dva ucviljena momka tuguju što više nema onog luđaka da im malo podiže ego. Mogao sam im se barem javiti da se ne brinu.

Kada sam došao doma, dragi me dočekao s večerom. Sve sam mu ispričao. On se samo slatko nasmijao. Ma volim ga više od svega.

Dobro je opet biti doma.

Nadam se da je i vama bilo lijepo, gdjegod bili.