Bu

31 listopada 2007



Nešto malo stariji čitatelji noć vještica prije će povezati sa istoimenim legendarnim klasikom Johna Carpentera iz 1978.g., nego sa 31.listopadom. U filmu je glumila tada još nepoznata Jamie Lee Curtis, meni jedna od najdražih glumica, poznata i kao “kraljica horora”, ali i The Body. I zaista, žena ima stvarno tijelo i dobar par sisa. Nije da sam i sam to primjetio. Tako pričaju ljudi koji se stvarno u to kuže.

Kako god bilo, ipak se sjećam da sam kao dijete i sam izrezivao bundeve i stavljao u njih svijeće. Istina, ne sjećam se da sam to radio baš na samu Noć vještica. Vjerojatnije je da sam to činio jer sam tako vidio na televiziji.

Kažu da je u Americi Noć vještica najveseliji praznik. Kod nas to ipak nije uhvatilo toliko maha. Vjerojatno zbog toga što smo mi ipak većinom katolička nacija i što nakon Noći vještica slijede Svisveti kada se sjećamo naših preminulih. Inače i sam američki naziv Halloween dolazi od All Hallow's Eve ili Noć uoči svih svetih.

Slično kao kod Valentinova, i uz ovaj praznik mnogi će se s gnjušanjem ograditi od tih američkih novotarija. Ali tu se ne radi o novotariji, a ponajmanje o američkoj.

Kršćanstvo je Svisvete, u nešto prilagođenom obliku, preuzelo od običaja starih Kelta koju su taj dan slavili festival mrtvih, a čini mi se da je baš američki Halloween bliži originalnim običajima Kelta. Naime, Kelti su vjerovali da na taj dan, koji je za njih ujedno bila i Nova Godina, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove. Zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. I ne samo to nego su običaji nalagali da se sav pošteni narod pošteno i napije, jer na taj bi ih način zlokobne utvare zaobilazile.

Eto, kada bi za ovo više Hrvata saznalo, mislim da bi Noć vještica ubrzo postao najpopularniji praznik. Jer kako sam nedavno pročitao, ne samo da smo najdeblji u Europi (zapravo u EU-u plus oni u čekaonici tj. mi i Turci), negi i najviše pijemo.

Ako se netko pita, dobro, sve je to u redu, ali kakve mi imamo veze s običajima starih Kelta i njihovim festivalom mrtvih, onda biste trebali znati da i većina ostalih kršćansih praznika vuku porijeklo od poganskih, pretkršćanskih praznika. Među njima su i dva najveća, Božić i Uskrs, kao i neki običaji koji idu uz njih poput darivanja ili bojanja jaja. Kršćanski su misionari u davna doba, čak i prije stoljeća sedmog, lukavo iskoristili poganske praznike i vjerovanja i ukomponirali ih u kršćanstvo kako bi prelazak nevjernika na kršćanstvo bio što lakši, bezbolniji i što je najvažnije – što masovniji.

A kada bi se tjeralo mak na konac, moglo bi se reći i da su Hrvati postojali i prije stoljeća sedmog, da su imali neke svoje stare običaje i da im je kršćanstvo ako ne silom nametnuto, onda bar da se radilo o novotariji koju su prihvatili od tamo nekih misionara koji su obilazili njihova poganska ognjišta nakon seobe. Hoću reći, novotarija, koliko god bila strana nekoj kulturi, ne mora nužno značiti da je i loša.

Moj savjet je da se ne treba previše opterećivati nebitnim stvarima. Iskreno, meni ta Noć vještica apsolutno ništa ne znači. A ako vi tražite bilo kakav, pa i najmanji, povod za dobrom zabavom, slobodno ju slavite i dobro se provedite. Siguran sam da će večeras po klubovima i kafićima, kao i svake godine, biti organizirano bezbroj partija na temu noći vještica. Nakon što se dobro izludirate, bez grižnje savjesti možete sutradan otići odati počast i zapaliti svijeću na grob onih kojih više nema.

No sve ovo zapravo je bio uvod i opravdanje za objavljivanje jedne fotografije na koju sam nabasao i tako se prestrašio da sam pomislio kako je idelana da i vas prigodno uplašim. Dakle, onima slabijeg srca ne preporučam nastavak čitanja posta. Samo ću reći da je u stilu ovog bloga (dirrrrty).



BU!



Priznajte da vam je vaš ticky-ticker skoro otkazao kada ste ugledali ovo čudovište.

Sada još imate taman malo vremena da pripremite neki kostim i onda navečer pravac neki noć vještica party. Ako su vam maskiranja u demone, vještice, duhove, ili nešto pitomije vile i vilenjake, nemaštovita, imam jedan prijedlog.

Ovaj zastrašujući kostim će zasigurno, ako ne prestrašiti do boli, onda bar privući svačiju pažnju. Zamislite samo da se s ovim pojavite u Globalu? Nisam nikada tamo bio, ali mogu pretpostaviti što bi se dogodilo.



Klikni za ostatak posta...

Savršena nedjelja

28 listopada 2007

Danas je bio jedan od onih dana, ne od onih o kojima sam već pisao, nego od onih drugih.

Nisam ni nosom privirio iz stana. Dan je započeo s pomicanjem kazaljki za jedan sat unatrag, što sam ja naravno još noćas prije spavanja napravio. A išao sam kasno u krevet. Tamo negdje oko pola tri (u stvari je to bilo već pola četiri) ušuljao sam se u krevet pokraj mog kućnog ljubimca.

Probudio sam se u 10 sati po novom vremenu, odmoran, sretan i ugodno zašuškan u krevetu. Toliko mi je bilo ugodno da sam ostao tako ležati još neko vrijeme iako mi se više uopće nije spavalo. Moj dragi se već bio ustao. Zlobnici bi rekli da sam možda zato i bio tako dobre volje jer njega nije bilo u krevetu. Ej ljudi šalim se, što ste se uzrujali.

Kada sam se napokon izvukao iz kreveta i otišao obaviti prve jutarnje stvari (pišanje, umivanje), on je skužio da sam se ustao i pristavio mi kavu. Došavši u kuhinju dočekala me skuhana kava i moj uobičajeni doručak.

Doručak, kava, cigareta, časkanje, odluka o tome što ćemo praviti za ručak... “Ćemo” je malo teška riječ jer on uvijek kuha. Pitao me bih li se zadovoljio sa špagetima koji su ostali od jučer, na što sam ja odgovorio da bih.

Uzeo sam moju veliku šalicu za kavu i otišao do kompjutera. Morao sam nešto napraviti za sutra, a usput malo prosurfao i provjerio što rade ostali blogeri. I niste nešto posebno aktivni?

Kišica je počela lagano padati, a dan je bio onako baš tmuran, vlažan i maglovit. To me ni najmanje nije zasmetalo. Gledajući kroz prozor rijetke prolaznike, automobile i tramvaje baš sam se osjećao nekako zadovoljno u toplini našeg doma.

Onda je negdje oko pola dva došao on i najavio da će ručak biti gotov za pola sata. Taman koliko mi je trebalo da završim to što sam radio.

Za ručak nismo imali špagete. Skuhao je pravu juhu s domaćim rezancima (bukvalno domaćim, on ih je napravio), a od povrća iz juhe napravio je neki prilog. Uz kuhanu piletinu (ili je to bila kokošetina?) smo imali i krumpir pire i sos od paradajza. Bilo je savršeno. Obično uvijek nađem neku zamjerku njegovim jelima, ali ovaj puta sam samo stenjao od zadovoljstva. On se samo blaženo smijuljio. Očito mu je bilo drago što mi to sve toliko prija.

Jedini bed u cijelom danu je bio što sam ja morao oprati suđe. A bilo ga je... Duboki tanjuri, plitki tanjuri, mali tanjurići za meso (koje nisam iskoristio jer sam unaprijed znao da ću ih ja morati oprati pa sam sve zgurao na veliki tanjur), pet različitih rajngli i lonaca, o bešteku i čašama da i ne pričam.

Nakon što sam sve to oprao, natočio sam si čašu crnog vina (i dalje pijem Merlot) i pojeo pola zagrebačke kremšnite, pola mađarskog čupavca i pola parfe kocke od kestena što sam jučer kupio kod Vinceka. Sada me ovo podsjetilo da bi moglo biti pravo vrijeme za smlatiti ostatak tih kolača.

Poslije sam malo čitao neku knjigu o kojoj zasigurno neću ovdje pisati (nije važno), a još me čeka i neki tekst koji mi je preporučio kolega bloger. Ali to neću danas. Ima dana... Taman kada mi je dosadila knjiga, na Kanalu A su počeli Will i Grace, epizoda koju sam već nekoliko puta gledao, ali svejedno su me dodatno oraspoložili.

Sada se već spustila noć. I dalje je u meni osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti, topline doma da budem sasvim patetičan. Opet ću si skuhati kavu i psihički se pripremiti na posao koji najviše mrzim: peglanje. Sutra imam važan dan na poslu i skužio sam da nemam ispeglanu niti jednu košulju, a trebao bih ostaviti neki dojam.

Nadam se da će se ova ugoda nastaviti i tijekom ostatka ove nedjelje. Za mene je ovo savršen dan. Točku na “i” bi stavio poziv na večernje piće od nekog od frendova. Da vidimo koliko sam uspješan u telepatiji.

Tako vam je to u životu jednog srednjovječnog pedera. I onda kada kažem da mi život nije uzbudljiv i da na blogu i nemam puno toga pisati o sebi, vi mi ne vjerujete. Zamislite da o ovakvim stvarima pišem svaki dan.

Svatko si treba urediti život onako kako mu najbolje odgovara. Zahvalan sam što sam od onih starih pedera koji imaju svoju kuću i svoje knjige, i svog partnera, a ne od onih koji jure 19-godišnjake po parkovima i klubovima.

Ponekad se osjećam kao onaj par pedera iz savršene serije Northern Exposure. Još samo kada bi i okolica bila sličnija Aljasci, a ne asfalt i tramvaji. Zapravo bih volio živjeti na nekom mirnom mjestu u prirodi. Jedino što je kod nas problem što su takva mjesta obično okružena likovima s vilama u rukama koji ne bi blagonaklono gledali na dva pedera koji žive zajedno.

Uživajte i vi u ostatku ove nedjelje. Nadam se da je i vama lijepo.

Klikni za ostatak posta...

Eddie de Oliveira: Lucky

23 listopada 2007

Kada već nemam svoj (uzbudljivi) život, što mi preostaje nego živiti tuđi? Pa makar bio i izmišljen.

Dodatno me zagrcnulo što sam pročitao u knjizi čiju naslovnicu vidite s lijeve strane:
Posebno me zbunio broj "starijih gospodina" u Blissu*. Trećina gomile definitivno je imala preko četrdeset godina. Nemaju li oni svoju kuću? I svoje knjige? Ili ću i ja postati takav - ispran, naboran i očajan za jebačinom sa četrdeset i osam godina? Nadam se da neću.
* Naziv (pretpostavljam izmišljenog) gay cluba u Londonu.

Zagrc... Nemam još baš četrstosam, ali zato imam svoju kuću. I svoje knjige. Ali barem zbog očaja za jebačinom ne vrebam 19-i-nešto godišnjake po raznoraznim klubovima. Ali do četrstosam imam još dovoljno vremena postati takav. Za sada ću se držati samo svojih knjiga.

U koje li sam to godine došao? Znam da se kaže da ljudi u određenim godinama pomalo podjetine, ali nisam se nadao da će me to tako brzo snaći. Pročitao sam knjigu za tinejdžere, a možda i za one nešto malo starije. To se obično naziva «štivo za mladež». I što je najgore svidjela mi se. Već se vidim kako ću za koju godinu ponovno uživati u Šegrtu Hlapiću, a za još koju u Crvenkapici. Pa i nije to tako loše. Vežu me uz njih lijepe uspomene.

Čitajući ovu knjigu, nisam mogao ne pomisliti kako bi bilo lijepo da je ovakvih knjiga bilo i kada sam sam bio tinejdžer. Ovi današnji klinci možda nisu ni svjesni koliko znači imati lako dostupne informacije, ali i knjige poput ovih. Kada sam shvatio da nešto sa mnom “nije u redu”, da sam drugačiji od ostalih vršnjaka, a to je bilo vrlo rano, moji jedini izvori informacija bili su enciklopedija, riječnici i, nećete vjerovati, Liječnik u kući. Tamo sam pronašao kratka objašnjenja pojmova “homoseksualnost”, na svu sreću ne i osuđujuća, što mi je moram priznati malo pomoglo, jer eto nisam bio baš potpuna nakaza od ljudskog bića.

Naravno da se nikome nisam mogao povjeriti, nikome reći što me muči, od nikoga zatražiti bar malo utjehe. Prilično težak teret koje dijete pred pubertetom mora ponijeti na svojim leđima. Tješilo me je što je pisalo da je to često samo prolazna faza koja se zna javiti kod dječaka. Kako vidite iz ovog mog bloga, ta prolazna faza traje već nekoliko desetljeća i nema namjeru posustati.

Dugo vremena mi se činilo da sam potpuno sam, jedini takav, ako ne u cijelom svemiru, onda barem na sjevernoj zemljskoj polutki. Tada nije bilo ni govora da bi se u nekom filmu ili seriji mogao pojaviti neki homoseksualni lik ili da bi neka javna osoba, pa makar i u Americi, mogla javno obznaniti svoju seksualnu orijentaciju.

I onda su se počeli pojavljivati časopisi za mlade, poput "itd-a", gdje bi se stidljivo tu i tamo provukla kakva tema koja bi mi pomogla shvatiti kako možda ipak nisam jedini, kako to možda i nije tako rijetko i kako to možda i nije baš tako jako loše. Nešto kasnije došla je i Dinastija i prvi gay lik na našoj televiziji. A tu je bio i Boy George i njegov Culture Club koji nešto baš i nisu mogli biti osobiti uzori nama homoseksualnim pubertetlijama. Barem većini. Hoću reći, i nisam baš mogao pred svima reći da sam i ja peder kao Boy George, iako je Do You Really Want To Hurt Me još i danas jedna od meni najdražih pjesama.

Kako kod bilo, ništa mi od toga nije pomoglo. I dalje sam se osjećao izoliran, odvojen od svih ostalih oko mene. Iako sam u sebi znao da to što jesam nije ništa loše, da nije problem u meni nego u mojoj okolini, i dalje je u meni neprestalno bio taj strah od odbijanja okoline, mojih najboljih prijatelja, čak i od moje obitelji. Prema svima njima osjećao sam određenu distancu. Mislim da je to teško shvatiti bilo kome osim onima koji su prošli kroz isto. I što je najgore, taj strah, taj osjećaj distanciranja, izdvojenosti, možda i osamljenosti, kod mene je i dalje prisutan, iako sam, vjerujete mi, sasvim u miru s onime tko sam i što sam, čak dapače ne bih sada niti htio biti ništa drugačiji.

Dok ovo pišem, nisam zapravo siguran u kojoj su mjeri današnji klinci u puno boljem položaju. Nešto jesu, to je sigurno, ali taj strah je i dalje prisutan. I to ne samo u našoj sredini, nego i u tim nekim “razvijenijim” i “naprednijim” državama od naše. Izlazak iz ormara gotovo je jednako bolan bez obzira gdje se nalazili. Dokaz vam je i ova knjiga.

Kako se ne bih mučio opisivati sadržaj u nekoliko rečenica, jednostavno ću kopirati ono što piše na koricama:
Devetnaestogodišnji Sam, privlačni tinejdžer iz Londona, student i nogometaš, bori se sa svojim seksualnim identitetom jer ga privlače i dječaci i djevojke. Ne zna kako odrediti samoga sebe niti kamo pripada. Tada upoznaje Tobyja, još jednog dječaka kojemu se sviđaju i dječaci i djevojke. Da li im je suđeno da budu samo prijatelji, nešto više ili manje od prijatelja? I što bi se dogodilo kada bi se zaljubili u istu djevojku? Vodeći nas kroz svoja sjećanja, Sam nam u detalje opisuje događaje koji su se zbili u ljeto nakon prve godine fakulteta. Spoznaja da ga privlače oba spola brine ga iz razloga što ne zna kako će je prihvatiti njegovi prijatelji i sportske kolege. Najdraže mjesto Samovog preispitivanja je WC, gdje satima može analizirati svoje osjećaje.
To je donekle točan opis onoga što se zaista nalazi u knjizi. I dok bi kod Tobyja donekle i mogao prihvatiti da mu se sviđaju i dječaci i djevojčice, kod glavnog lika Sama to nikako ne mogu progutati. I dok se on u knjizi zaista koleba i muči pitanjima je li homoseksualac, biseksualac, triseksualac, omniseksualac, multiseksualac, nehetero ili nešto sedmo (čak je, poput mene, potražio odgovor u rječniku) i zaključuje da on nije ništa od toga. No sva njegova razmišljanja i postupci u knjizi zapravo govore da je on čisti homoseksualac, ali to jednostavno ne može prihvatiti. Čini mi se da se samo tješi mišlju kako ga privlače i djevojke jer time ipak ostaje donekle normalan. On to neće shvatiti do kraja romana, a čini mi se ni sam autor knjige. Jedina dva mjesta u cijeloj 230 stranica dugoj knjizi koja bi mogla upućivati da je on možda biseksualac je usputno spominjanje kratke avanture sa nekom djevojkom u Grčkoj i scena poljupca s Tobijevom djevojkom Lucy. O tome da bi on mogao biti zaljubljen u nju nema uopće govora, pa niti najmanjih naznaka, isto kao niti da razmišlja o djevojkama na imalo sličan način kako to čine ostali njegovi vršnjaci. Sve njegove preokupacije u emocionalnom, romantičnom, fizičkom ili seksualnom smislu su isključivo o drugim dječacima. Razumijem nove trendove o neetikiranju, kako svatko ima slobodu za sebe odlučiti što je i tko je, ali da li to znači da je potrebno i samozavaravati se?

Možda to ponešto govori i o samom autoru de Olivieri kojemu je bilo samo 25 godina kada je napisao ovu knjigu. Razumijem njegovu želju pokazati nam kako život nije puko etiketiranje i kako ljubav nije jednostavno definirati, ali zapravo od nekoga tko ima 25 godina moglo bi se očekivati malo više iskrenosti.

No to je ujedno moja jedina zamjerka ovoj knjizi. I ne radi se o nekoj velikoj zamjerci. Glavni lik je vrlo simpatičan, knjiga je vedra i ugodne atmosfere, pitko, lijepo i zanimljivo je napisana, lako se čita, pisana baš onako kako pretpostavljam da bi se moglo svidjeti mlađem čitatelju.

Vjerujem da se svaki homoseksualac bez obzira na godine može pronaći u nekim djelovima ove knjige. Situacije u kojima se likovi nalaze vrlo su realne i sigurno ste se i vi ponekad našli u nekoj od njih. Znam za sebe da ja jesam. Svakome od nas itekako su dobro poznati svi strahovi, brige i sukobi koje glavni lik zbog svoje seksualnosti doživljava sam sa sobom u vlastitoj glavi, ali i sa okolinom.

Rekao bih da se radi se o vrlo pozitivnoj knjizi o prihvaćanju s kojom se može identificirati svatko tko ima sumnje ili strahove vezano uz vlastitu seksualnost, a ne samo tinejdžeri. No ipak slažem se da bi knjiga posebno mogla biti zanimljiva tinejdžerima i onima koji su zakoračili u dvadesete godine.

Palac gore i moja preporuka za čitanje. Cijena: 85kn.

Kako običavam uvijek napisati i par riječi o autoru, evo za kraj nekoliko crtica o njemu.

Eddie de Oliveira rodio se u predgrađu Londona 1979. godine kao sin Argentinke talijanskog podrijetla i oca Brazilca škotskih korijena. Duhovita mi je bila opaska na koricama knjige o samom autoru:
Ovo aristokratsko nogometno nasljeđe omogućilo mu je da proslavi ukupno 10 pobjeda na Svjetskim prvenstvima (od toga niti jedno škotsko).
Piše knjige, kratke priče, kazališne komade i scenarije, a također se bavi i novinarstvom. Trenutno živi na potezu između Londona i Stockholma. Posjetite njegov simpatični web site: http://deoliveira.co.uk
Zanimljivo je da je prvo napisao kazališnu predstavu Lucky, a tek nakon nekoliko godina i samu knjigu. Predstavu je 2001. godine sam režirao i odglumio glavnu ulogu Sama na festivalu u Edinburghu gdje je predstava doživjela uspjeh, a iste godine bila je među finalistima nagrade Amnesty International Freedom of Expression Award. Knjiga je objavljena 2004. godine, a kod nas 2005. godine.


Klikni za ostatak posta...

Budite pametni

20 listopada 2007

Prenosim u cijelosti članak iz Jutarnjeg lista. Nije sada uopće bitno je li to jo još jedan primjer u nizu “eto vidite kakvi su pederi”, a da se paralelno ne daje i postotak heteroseksulanih osoba sa spolnim bolestima (možda smo postali previše osjetljivi). Možda je tendeciozan naslov članka u kojemu se kaže da spolnu bolest ima trećina testiranih homoseksualca (4,5 posto pozitivno na HIV, 10,6 na sifilis, 13,2 na gonoreju), jer ako ćemo tjerati mak na konac možda su neki među njima bili pozitivni na više od jedne bolesti. Svakako je tendeciozna fotografija koju su objavili uz članak ("Transrodno je zgodno", pa kao da su htjeli reći: kako svi možete vidjeti iz članka to u stvari nije tako).

To sve zapravo nije bitno. Bitni ste vi i vaše zdravlje. I vaš život.

Očito su prošla vremena kada smo bili jedna od rijetih oaza gdje spolne bolesti (posebno infekcija HIV-om) još nisu uzele tolikog maha.



ZAGREB - Razina zaraženosti HIV-om među populacijom spolno aktivnih mlađih homoseksualnih muškaraca na području grada Zagreba doseže razinu epidemije u zemljama zapadne Europe, pokazalo je prvo sustavno istraživanje o spolno prenosivim bolestima među homoseksualcima, koje je na području hrvatske metropole provođeno krajem prošle godine.

Od 360 testiranih muškaraca, njih 4,5 posto bilo je zaraženo HIV-om, a 10,6 posto ispitanika bilo je pozitivno na sifilis. Posebnost ovog istraživanja, osim rezultata, bio je i način provođenja jer je prvi put na području Hrvatske upotrijebljena tzv. RDS metoda (respondent-driven sampling) koja se upotrebljava u populacijskim istraživanjima HIV-a u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi.

- Kako bismo počeli istraživanje, najprije smo identificirali početnih deset ispitanika, a svakome od njih podijelili smo tri kupona. Nakon što bi obavili testiranje, njihova je zadaća bila da kupone dalje podijele pripadnicima MSM zajednice (muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima) i time ih pozovu da se i oni testiraju.

Tijekom tri i pol mjeseca testirali smo ukupno 360 muškaraca, a dobiveni rezultat, zahvaljujući ovoj metodi, u dobroj mjeri odgovara stvarnoj slici pojave spolno prenosivih bolesti među tom skupinom - objasnila je liječnica Ivana Božičević koja je provodila istraživanje zajedno s prof. dr. sc. Josipom Begovcem i drugim kolegama iz Klinike za zarazne bolesti, udruge HUHIV i Iskorak.

Prema rezultatima, gonoreja je identificirana kod 13,2 posto muškaraca, a kako pokazuju dosadašnja istraživanja, te su infekcije u većini slučajeva bez simptoma.

- Bitno je napomenuti da se sifilis, gonoreja i ostale spolno prenosive bolesti mogu prenijeti i oralnim spolnim odnosom - napomenula je Ivana Božičević. Dodala je kako Hrvatska ima šansu da se epidemija HIV-a održi na niskoj razini, a to se može postići povećanim testiranjem osoba koje su izložene riziku, testiranjem na spolno prenosive bolesti, upotrebom kondoma i smanjenjem broja partnera.

Također treba ukloniti barijere u našem zdravstvenom sustavu, koje obeshrabruju populaciju MSM da traži pomoć. Istraživanje su proveli Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, Medicinski fakultet u Zagrebu, Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” te udruge Iskorak i HUHIV, a sredstvima Globalnog fonda financirali su ga Ministarstvo zdravstvo i socijalne skrbi te UNDP.

MSM čini 42 posto svih HIV pozitivnih

MSM populacija čini 42 posto ukupnog broja HIV pozitivnih osoba u Hrvatskoj, što znači da oni nose najveći teret HIV infekcije. - Bitno je upozoriti muškarce kako bi bilo dobro da znaju HIV status svog partnera. Nadamo se da ćemo ovakvo istraživanje moći za godinu dana ponoviti kako bismo usporedili rezultate - napomenula je Ivana Božičević.

Klikni za ostatak posta...

Postoje li rođene ubojice?

Čitajući novine, gledajući vijesti na televiziji, često me oni neki zaista posebno okrutni zločini potaknu na razmišljanje. Postoje li "obični" zločinci koji su potpuno svjesni svojih nedjela i zločinci koji imaju u sebi nešto što ih tjera na zločin i čemu se na neki način ne mogu oduprijeti?

Sklon sam vjerovanju da su neki ljudi na određeni način predodređeni postati zločincima. Naravno da u to nitko ne može biti siguran, barem ne još, i naravno da ne tvrdim da je to zaista tako, ali ipak moram priznati da sam lagano sklon toj teoriji. Ne znam jesu li u pitanju geni, nešto drugo, sklop nečega, možda kombinacija urođenih predispozicija i okoline koja je djelovala kao okidač koji je samo aktivirao nešto zlokobno u osobi i tako ju potakla učiniti nešto zaista monstruozno. Probati ću objasniti zašto tako mislim. Nisam siguran koliko ću u tome biti uspješan.

Ne mislim da se ta teorija baš uvijek može primjeniti, možda čak niti u velikoj većini slučajeva, jer svakome se može dogoditi da nešto učini u afektu, da upadne u loše društvo koje ga odvede na krivi put, da učini nešto iz čistog koristoljublja, ali u nekim slučajevima nemam logičnog objašnjenja za nečije postupke.

Možete li vi sebe zamisliti kao serijskog ubojicu? Ili kao teškog pedofila? Ili kao ženu koja je ubila petero svoje dojenčadi tijekom šest godina i spremala ih u svoj podrum? Pa čak i nešto manjim monstrumom, recimo možete li sebe zamisliti kao osobu koja konstantno fizički zlostavlja svoju obitelj?

Ja ne mogu. I nikada ne reci nikad, ali zaista ne znam što bi mi se moralo dogoditi da nešto takvo napravim. Čini mi se da je to jednostavno nemam u sebi. Po toj logici bi značilo da ljudi koji su takvi i koji čine takve stvari, moraju imati nešto u sebi. Krivi gen s kojim su rođeni? Možda i nije gen, možda se radi o nekoj vrsti psihičkih bolesnika. Ali ako je bolest, može li se tog čovjeka jednako osuditi zbog nečega što je napravio jer je bolestan, kao što se osudi netko tko je nešto učinio iz npr. čistog koristoljublja? Je li osoba sama kriva ako se psihički razboli? Mislim da su to vrlo teška pitanja.

I zato se ponekad pitam, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili da će nekoga ubiti ili izmasakrirati?

Da sve ovo napišem potaknuo me članak u današnjim novinama kako je grobar iz Velike Gorice osuđen na 27 godina zatvora jer je zadavio i bacio u otvorenu raku prijateljicu svoje djevojke koja mu je navodno priznala da je u intimnoj vezi s njegovom djevojkom, dakle motiv je bila ljubomora. Za grobara su psihijatri utvrdili da je riječ o osobi duboko poremećene strukture ličnosti, da ima shizoidne i narcističke karakteristike te da teško kontrolira agresivnost. Ne znam kako vama, ali meni to poprilično zvuči kao da čovjek jednostavno “nije kriv” i da je to bilo “jače od njega”, “jače od njegove volje”, nešto što “ne može kontrolirati”.

Nemojte misliti kako ja njega pokušavam braniti, reći da je zbog svoje bolesti trebao dobiti manju kaznu ili možda poslan na liječenje u neku psihijatrijsku ustanovu gdje se vjerojatno nikada niti ne bi izliječio. Možda je i trebao, ne znam. Nemam odgovor što bi zaista trebalo učiniti s takvim ljudima, ako bi se ta teorija pokazala točnom, jednostavno samo pokušavam shvatiti što takve ljude tjera da čine to što čine.

Uvijek pokušavam krenuti od sebe, zamisliti sebe u tuđoj koži i na taj način si možda protumačiti nečije ponašanje ili nečije postupke. Ali za neka ljudska (ne)djela jednostavno mi ni to ne pomaže. Jednostavno sebe nikako ne mogu zamisliti u situaciji da počinim neke od onih zločina koje ljudi obično nazivaju “monstruoznim”. Nemam drugog objašnjenja osim onog da to mora biti nešto u njima, nešto s čime su se rodili.

Čitajući o takvim monstrumima, ne mogu si pomoći da prema njima ne osjetim i određenu dozu sažaljenja. Ako je ta teorija istinita, ako su zaista u pitanju geni ili nešto drugo s čime su rođeni, onda bi to značilo da je postojala mogućnost da sam se i sam mogao takvim roditi. Trebam li biti zahvalan što se (nadam se) nisam tavim rodio? I zahvalan sam.

Bih li imao sažaljenja i da netko od "takvih" učini nešto nažao nekome meni bliskome ili možda meni?

Kako god bilo, uvijek tri puta razmislim prije li ću nekoga osuditi, pa čak i onako samo potiho, u sebi. A takve su osude možda i najgore.

Mnogi odmah odbacuju takvu teoriju. Mislim da je to zbog toga što je ona u biti prilično opasna, jer ako bi bila istina onda bi ona na neki način i oslobađala zločince krivnje. Naravno da je puno jednostavnije reći kako to ne može biti istina, kako svatko odgovara za svoje postupke i treba za njih odgovarati. U principu se slažem s time, barem kada sam ja u pitanju.

Ali što ako tu ipak ima nečega? Što ako jednom znanost dokaže da je to zaista istina? Zamislite samo koje bi nesagledive posljedice bile za ljudsko društvo kada bi se ta teorija pokazala točnom. Gotovo da bi cijeli pravni sustav kojeg poznajemo pao u vodu, da onaj moralni niti ne spominjem. I zato se ljudi o tome boje i razmišljati. Jednostavnije je samo odmahnuti rukom i reći kako su to gluposti, kako je svaki zločan jednak i treba ih jednako sankcionirati.

I zato još jednom ponavljam, jesu li svi zločini zaista isti, jesu li neki ljudi zaista potpuno slobodnom voljom, onakvom kakvu imamo mi, dobrovoljno odlučili učiniti neki monstruozan čin?

Klikni za ostatak posta...

Čokoladno oko od sada i od bijele čokolade

14 listopada 2007

Znam da je danas nedjelja i ne pitajte me kako sam nabasao na ovu temu na webu. Slučajno. Uglavnom slijedi jedno lagano nedjeljno štivo.

Još se nije ohladio ni prošli post o guzicama, a evo već još jednog. Radi se o slučajnosti, a možda i nije? Uostalom, što biste vi htjeli od pederskog bloga? Da pišem o automobilima i nogometu?



Uputio sam vas gdje se možete prijaviti za najbolju guzicu, a sada savjet kako se pripremiti za natjecanje.

Radi se o novoj modi o izbjeljivanju šupka (imate jedan pokušaj za pogoditi u kojoj zemlji je to postalo moda), odnosno o tretmanima kako bi šupak izgledao svjetlije, jer je smeđi šupak, onako navodno, baš bljak. Moram priznati da do maloprije nikada nisam čuo za takvo izbjeljivanje, što ne znači da i vi niste. Sjetite se samo nekih mojih ranijih postova gdje sam bio optuživan da otkrivam toplu vodu. Ma šta čuli, siguran sam da su neki među vama već i isprobali.

Osim među pripadnicima jet seta, postupak je posebno popularan među striperima i striptizetama, body builderima, (porno) glumcima, foto modelima i općenito svima onima kojima bi anus mogao biti izložen mogućim pogledima (tako sam pročitao). Nije mi samo jasno gdje bi se bilderima šupci mogli izložiti pogledima. Ako netko zna za takvo mjesto, molim slobodno ostavite komentar.

Naravno, stvar je postala popularna i među pederima, a neki zlonamjerni tvrde da je i krenula od nas. Od svih navedenih zanimanja čak mi je najlogičnije da je upravo pedersko najplodnije za primjenjivanje ove novotarije, jer pogledajmo istini u oči, pederski su šupci izloženi ne samo pogledima, nego i nekim drugim stvarima. Stoga je i logična želja da taj važan otvor bude u najljepšem mogućem svjetlu.

Sam postupak je navodno neinvazivan i pomaže učiniti šupak svjetlijim, a imajući u vidu fobiju od kojekakvih klica, nečistoće i tko zna kakvih sve gadosti, samim time i učiniti čišćim. Ako izgleda čišće, onda mora da i je čisto.

Postoje razni tretmani u kozmetičkim salonima ili dermatološkim ordinacijama. Zamislite samo da kod nas odete kod dermatologa i zamolite da vam posvijetle šupak? Vjerujem da bi to bila dobra priča za neki blog. Možda je to kao neki novi botox za šupak? Problem bi jedino mogao biti da vam šupak, slično nabotoxiranom licu, trajno izgubi mogućnost pokazivanja bilo kakvih emocija.

Na svu sreću postoje i proizvodi za kućnu uporabu. South Beach Skin Solutions i Anal Bleaching Cream su neki od takvih proizvoda. Možda imaju nešto slično i u DM-u. Budem idući put pitao tetu koja tamo radi.

Ukoliko ste uspješno proveli tretman posvjetljavanja šupka, ali i ako nemate problema s čokoladnim okom, trebate se pridržavati tri osnovna pravila kako bi vaš šupak izgledao mlado i ružičasto:

  1. Malo bolje održavajte higijenu. Još kao djeca naučili smo manje više samo papirom povući i razmuljati to što je izašlo van. Zbog toga mnogi anusi vremenom poprime smeđu boju. Pravilna tehnika brisanja guzice je papirom (poželjno vlažnim za intimna područja) izvući iz sredine ostatke znate-već-čega i pri tome što manje razmazivati po okolnom području. Dakle prvo pritisnuti unutra, pa onda van prema gore. Još bolje je stvar oprati.

  2. Jedite hranu bogatu vlakima. To će rezultirati tvrđom stolicom koja manje prlja područje uz analni otvor.

  3. Izbjegavajte tamnu hranu kao što je kola, kava, crno vino i sok od grožđa, jer ona potamnjuje znate-već-šta.
Ukoliko mislite da kenjam gluposti (“kenjam” je potpuno prikladna riječ u ovom kontekstu), nisam to ja izmislio nego sam pročitao na webu. A ako je na Internetu, onda mora da je točno.

Kada sam (maloprije) prvi puta čuo za ovo, u prvi tren sam pomislio kako se radi o još jednoj gluposti. Ali ako postoje metode za vraćanje kožice obrezanim penisima, plastične operacije za sužavanje vagine, operacije za vraćanje himena, hrpa drugih plastičnih operacija i kozmetičkih tretmana i preparata, zašto bi ovo bilo čudno ili neprihvatljivo? Pogotovo nama, koji šupak koristimo češće i na puno raznovrsnije načine od dobrog dijela ostatka pučanstva?

Stoga ako vam je bed pitati kozmetičarku da vam posvijetli šupak, dva puta dobro promislite prije nego idući puta naručite kavu, kolu ili čašu crnog vina. Kada se samo sjetim da sam nedavno jeo crni rižoto... To ni varikina neće izbjeliti.

Klikni za ostatak posta...

Neka najbolja guzica pobijedi

13 listopada 2007

Oduvijek ste htjeli biti fotomodel, maneken, porno glumac, ali nešto vas je uvjek spriječavalo? Recimo imate preveliki nos, ružnu facu, premali kurac, preniski se, imate pokvarene zube, bubuljice ili možda sve to zajedno? Ali priroda vas je obdarila savršeno zaobljenom i seksipilnom guzicom? Evo konačno prilike.



Čitam na business.hr kako je njemački proizvođač donjeg rublja Triumph International otvorio natječaj za najljepšu guzu (na svijetu), a pobjednike biraju sami posjetitelji web site-a. Pobjednik će dobiti vrijedne nagrade, otići na natjecanje za najljepšu guzicu među 27 zemalja, a može i postati model za njihovu marku Sloggi. A svi znamo da je od fotomodela za guzice do porno glumca samo mali korak. Dakle nemojte čekati, jer se natjecanje bliži kraju.

Zanimljivo je da je kampanja izbora najljepše guze podigla je minulih mjeseci veliku prašinu širom Europe. Na izbor su reagirale udruge za zaštitu potrošača jednako kao i mnoge katoličke organizacije. Najburnije reakcije su bile u Skandinaviji. U Švedskoj, Norveškoj i Danskoj kampanja je zaustavljena zbog navodnog promoviranja pornografije. Glasne kritike zbog prikazivanja polugolih guza uputili su i njemački mediji.
Molim? I sve to zbog nekoliko guzica i to još u gaćama? Kakva pornografija? Tko je tu lud? Meni je recimo puno pornografskija ona pedofilska reklama za Rio Mare paštetu u kojoj neka slatka djevojčica zavodničkim glasom kaže “Voulez-vous Pate avec moi?”. Možda sam samo ja ovdje lud? Možda jedino ja vidim koliko je to pedofilska reklama? Naravno, asociram na poznatu frazu i disco pjesmu Voulez-vous coucher avec moi (ce soir)? ili “Želiš li spavati sa mnom (noćas)?”. Možda isto tako samo ja ne vidim ništa pornografsko u guzicama koje imaju i gaće na sebi.

Dakle, ukoliko ste zainteresirani, navalite na slikanje svojih guzica i pošaljite ih Sloggiju, kreirajte svoj profil, dodajte fotografija koliko želite i možda vas čeka blistava karijera u svijetu guzica. Tamo možete, nakon registracije, i glasati za podastrate guzice i tako uništiti konkurenciju.

U međuvremenu evo nekoliko zanimljvih prijavljenih guza. Upozoravam, slijedi teška pornografija.



Od svega nekoliko prijavljenih hrvatskih muških guza, izdvajam Dadu (34) iz Zagreba. Dado, imaš moj glas.





Evo još par slika Dade. U svom profilu kaže da je oženjen i ima dijete. Kaže kako mu je političko opredjeljenje liberalno, pa se nadam da mu neće smetati što su mu fotografije osvanule na pederskom blogu. Ima li to uopće veze s političkim opredjeljenjem, ne znam.







Na ukupnoj top listi svih guza na site-u, najbolje plasirana hrvatska guzica je ova riječka:




A evo i nekoliko internacionalnih guza.

Guzica iz Velike Britanije:


Guzica i pol! I to još na dobrim nogama. Tko može poželjeti više?


Poljska guzica:


Dobra.


Talijanska guzica:


Mislim da sam ovu guzicu već vidio prošlo ljeto na nekoj našoj plaži...


Mađarska guzica:


Dobra kao ljuti paprikaš.


Grčka (polu) guzica:


Poluguzica, jer se vidi samo pola, ali čini mi se da se radi o dobrom komadu guzice.


(još jedna) Grčka guzica:


E, ovo ja zovem guzicom!


Francuska guzica:


Voulez-vous coucher avec moi (ce soir)?


Španjolska guzica:


Ole!


Njemačka guzica:


Jawohl Herr Guzica!


Češka guzica:

Co to maš međ nogami, co to maš monstruma?


Slovenska guzica:


Imam prijedlog za naše političare: mi njima Savudrijsku valu (da ne kažem Piranski zaljev), a oni nama ovu guzicu.


Švicarska guzica:


I neka još samo netko kaže da su Švicarci hladni!


Brazilska guzica:


Što bi se reklo, yummy guzica.


Da neki imaju dovoljno samoironije i muda (ali ne i guzice), pokazuju slijedeći primjeri:


Jeli vi ovdje uopće vidite neku guzicu? Ja ne.



Aaaaaaaaaaa



Mrnjao


E moj Bugare...


I za sam kraj, evo dvije talijanske guzice za koje se ne mogu odlučiti koja mi je slađa:




Inače, djevojke se također mogu prijaviti. Iz razumljivih razloga, taj dio natjecanja me nešto manje zanima.

Klikni za ostatak posta...

Samo u Americi

10 listopada 2007

Zapravo točnije, samo u SAD-u je (vjerojatno) nešto ovakvo moguće.



Naletio sam na ovu sliku i skoro odvalio od smijeha, pa rekoh da podijelim s vama.

Zanima me kako je unutra. Možda imaju liftove da se lakše popnete do šipke za zgibove? Možda umjesto bicikala imaju motore kojima se kotači vrte na mjestu, i to automatike kako se ne biste dodatno zamarali mijenjanjem brzina? A možda čak imaju i nabildane frajere koji vas nakon treninga pod tuševima trljaju sapunom? Vi samo stanete pod tuš, a oni sve obave... Zašto to ne slikaju, a ne ovakve gluposti!

Klikni za ostatak posta...

Drugo ime mi je Bill

08 listopada 2007

Jeste li ikada za sebe pomislili da ste u stvari snob? I u kojoj mjeri? Razmišljate li o takvim stvarima? Nekima je već od prije poznato da sam protivnik razmišljanja, ali postoje različite kategorije razmišljanja. Postoje razmišljanja koja vam mogu naštetiti (destruktivna razmišljanja), razmišljanja koja vam mogu koristiti (konstruktivna razmišljanja) i razmišljanja koja nemaju nikakvu svrhu, ni v rit ni mimo (niš korisna razmišljanja). Ovdje se radi o onim korisnim razmišljanjima.

Za sebe moram priznati da sam razmišljao o snobizmu i u kojoj sam mjeri osobno snob. Što bi netko rekao, gdje ima dima, ima i vatre.

Da odmah raščistimo, snob je netko tko za sebe smatra da je zbog nečega bolji ili vrijedniji od drugih ljudi, bez obzira ima li ili nema pokriće za takvo razmišljanje.

Postoje razne vrste snobova, intelektualni snobovi, snobovi obrazovanja, kulturnjački snobovi, snobovi porijekla, materijalni snobovi itd. Svima je zajednička crta da ismijavaju ili gledaju s prijezirom na druge ljude koji, po njihovom mišljenju, ne spadaju u njihovu grupu, nisu njihovog ranga npr. nisu njihovih materijalnih ili intelektualnih mogućnosti, nisu njihove razine obrazovanja, kulture ili nečega drugoga.

Snob može zaista imati određene osobine ili pretpostavke na osnovu kojih može «s visoka» gledati na druge ljude, ali i ne mora, tj. može samo glumiti da ih ima. Na primjer netko se može samo pretvarati da je bogat, družiti se samo s bogatašima i s prijezirom gledati na one koji to nisu. Isto tako netko može glumiti kulturnu facu, odlaziti na sva maguća otvaranja, premijere, a da u isto vrijeme nema pojma o čemu ti ljudi tamo pričaju.

No jednako su mi odbojni i snobovi s pokrićem. Recimo postoje ljudi koji su vrlo inteligentni po nekim općim kriterijima inteligencije i koji su postigli zavidan uspjeh u svojim profesijama, te koji s prijezirom gledaju na ljude koji po njima nisu dostojni njihovog intelekta, oko sebe stvaraju famu i podižu zidove nepristupačnosti. Prepoznajete ih po govoru, snobovskom cinizmu, držanju, pogledu. Takvi su mi i najgori, vjerojatno jer sam malo ljubomoran. Ako netko na mene gleda s visoka zato što nisam dovoljno bogat, lijep, kulturan ili modno osviješten, iskreno rečeno jebe mi se živo. Ali kod ovih intelektualaca snobova s pokrićem, moram priznati da koliko ih ne podnosim, toliko sam im donekle i zavidan. Ne zbog njihovog snobizma, nego zbog njihove pameti. Ne smatram da bih bio bolji čovjeka da sam bar malo pametniji, ali ponekad se osjećam kao da mi nešto nedostaje u tom pogledu. Nemojte misliti da bih htio biti kao oni, jer obično se radi o dosadnim, kompliciranim i neomiljenim ljudima, uglavnom o neljudima, ali da mi je bar malo njihove pameti ne bi škodilo.

Sada mi pada na pamet da sam i ja u stvari snob koji smatra da je iznad drugih snobova i gleda ih s gađenjem. Neka vrsta obrnutog snoba.

Veliki ljudi su većinom u biti vrlo jednostavni i pristupačni (iako sam u opis bloga na vrhu za sebe stavio da se smatram jednostavnim, nemojte misliti da je to u ovom kontekstu, toliko baš neskroman nisam), koriste se normalnim riječnikom kako bi ih svi razumjeli, ne glumataju... Padaju mi na pamet Ivan Supek i Vladimir Devidé. Takvima se divim. Ne znam dogodi li vam se da vas netko jednostavno očara. Meni se to dogodilo s Devidéom kada sam gledao neki njegov intervju na TV-u.

Po meni je snobizam jedna od najodvratnijih ljudskih osobina, ali u isto vrijeme smatram da joj se malo tko može oduprijeti. Osobno dobro pazim da u društvu nikada ne ispadnem snob, no to ne znači da su i moje misli toliko čiste i nevine. Time što pazim, već dovoljno kazuje o meni. Ma mislim da smo svi na neki način i u određenoj mjeri snobovi.

Kakav sam ja snob? Pa ajde da budem iskren, za sebe volim misliti kako sam prilično civiliziran, liberalan, potpuno urbano orijentiran. Ovo „urbano” ne odnosi se na selo-grad u urbanističkom smislu, već na stanje svijesti. I znam ponekad s visoka i s malom dozom prijezira gledati na one tzv. „primitivce”, „zadrte nazadnjake” ili jednostavno rečeno na seljačine. Ma niti nije to toliko prijezir ili snobizam koliko zapravo čuđenje. Više je to nekakvo „čudom se čudim” kako netko može biti takav. Ali nikada ne dajem to do znanja, trudim se sakriti moj snobizam. Vjerujem da je neke stvari bolje prešutjeti, zbog sebe, zbog drugih, za svoje dobro, za njihovo dobro. I ne smatram to licimjernim. Biti ću ljubazan i uljudan s nekim tko mi ne paše, ali isto tako ću nastojati provesti u njegovom društvu što je manje moguće vremena.

Prije sam vjerojatno bio i veći snob. Nisam nikada bio baš ono teška snobetina, ali s vremenom sam shvatio da je to vrlo loša osobina koja najviše meni može naštetiti. Svjesno sam još davnih dana donio neke odluke. U startu ću prekinuti svaku naznaku neke moje misli koja ima u sebi nešto snobovsko. Nije da to uvijek uspijem. Ponekad je baš gušt biti (u sebi) malo zločest ili pakostan.

I da se vratim na početak ovog mog posta. Zašto mislim da je ovaj post konstruktivno razmišljanje? Pa zato jer osjećam da meni takva razmišljanja pomažu u nečemu, za razliku od razmišljanja koja razdiru, koja u unose nemir, koja djeluju destruktivno. Od takvih razmišljanja trudim se bježati.

Ova, po meni, konstruktivna razmišljanja možda mi pomažu da postanem boljim, ako ne drugima, onda barem sebi. A svi ćete se složiti da je najvažnije biti zadovoljan samim sobom. Ne kažem da ja jesam, ali se trudim.

Ponekad se pitam ne serem li na ovom blogu malo previše. Katkad i sam sebi zvučim kao da se obraćam s visoka, kao da se razbacujem nekim teškim savjetima i pravim se da sam popio svu pamet svijeta (a znam da nisam, pijem uglavnom sokove). Trudim se biti ne previše pretenciozan i ne previše skroman, ali onda odmah i pomislim kada se već trebam truditi, dakle kada mi nepretencioznost i skromnost nisu urođeni, nisam li samim time ili upravo zbog toga zapravo pretenciozan i neskroman?

I onda ja drugima dijelim savjete da ne treba previše razmišljati. Ali kako sam rekao, postoje različite vrste razmišljanja. Pa neka svatko sam za sebe odluči što je za njega najbolje.

A za kraj, evo linka gdje možete provjeriti koliki ste u stvari snob.

Moj snobometar je pokazao 61%. Sorta snobby i uz to slika Bill Gates-a. Valjda to znači da sam isti Bill glavom i snobovskom bradom. Nije da se bunim.
Ukratko kaže tamo da prihvaćam druge i mogu biti prilično opušten s onima koji ne ispunjavaju moje kriterije, ali isto tako ponekad imam napade superiornosti. Možda postoje neke stvari koje mi znače više nego drugima, ili jednostavno povremeno upadam u snobovsko raspoloženje. Savjetuju me da bih trebao manje suditi druge na osnovu površnih kriterija, ali isto tako priznaju da bi me moje polu-snobovsko stajalište moglo dovesti na bolji posao i veću plaću, jer snobovi uglavnom imaju veće samopouzdanje. Trebao bih se pripaziti i poniznosti koja obilježava gubitnike jer to može imati loše posljedice u ovom čovjek-je-čovjeku-vuk svijetu.

Pa šta ja znam ljudi, kao da bih se djelomično mogao složiti s ovim mojim snobometrom. Idem ja opet dalje malo konstruktivno razmišljati kako bih popravio svoje nedostatke.

Klikni za ostatak posta...

Damir Radić: Lijepi i prokleti

03 listopada 2007

Znam da ste svi nestrpljivi doznati što sam zadnje pročitao (zapravo koliko vidim samo jedna osoba), pa da vas više ne držim u neizvjesnosti.

Nakon jedne domaće i tri američke, red je opet došao na jednu hrvatsku knjigu. Nisam siguran je li ovo gay knjiga ili nije. Ako je gay knjiga ona u kojoj se nalaze vruće scene seksa među muškarcima, onda je ovo gay knjiga. Ako autoru nije bilo namjera u prvom redu pisati o homoseksualcima (pretpostavljam), onda to nije gay knjiga. Štogod bilo nije niti važno. Knjigu sam uzeo po preporuci gay.hr, što je zapravo još manje važno, ali ipak znakovito.

Damir Radić rođen je u Zagrebu 1966. godine. Ovo je njegov prvi roman, a do sada se bavio, između ostalog, pisanjem poezije, filmskom i književnom kritikom.

«Lijepi i prokleti» je roman kojeg, kako čitam, nitko nije htio objaviti, pa je tako uskočio Nacional u kojemu Radić i inače radi. Zašto ga nitko nije htio objaviti? Pa, kao roman je previše skandalozan jer se u njemu pojavljuju, istina s nešto promijenjenim imenima, mnoge poznate face iz književnih, novinarskih, kulturnih i tko zna kakvih sve krugova. Osobno u romanu ništa skandalozno ne vidim, možda i zbog toga što se ne krećem u tim krugovima, nisam kulturan, ali niti ne čitam trač časopise, pa sukladno tomu niti ne znam o kojim to osobama Radić u stvari piše.

Drugi razlog su brojni opisi seksa (homo, hetero, you name it), i to baš onako sočno i eksplicitno. E, tu bih već izdavače, koji su se usrali u gaće, još i mogao razumijeti. I za neke druge knjige sam pročitao da imaju sočne opise seksa, ali kada bih ih čitao nije bilo ni «s» od te sočnosti (vratite mi novce!). Ovdje je to (napokon) istina. I to bez ikakva ustručavanja ili glumatanja. Scene seksa su zaista brojne, eksplicitne, detaljne i prilično napaljujuće. Erekcije čitatelja zagarantirane (isprobao na vlastitom 8===D).

Glavni lik je mladi i zgodni (mišićavko zaobljene guze) pripadnik zagrebačkog srednjeg staleža koji se jebe s pederom, kučkom i lukavom glupačom. I naravno sa svojom ženom koja ništa ne kuži. E sad, da se jebe samo s kučkom i lukavom glupačom, tu možda i ne bi bilo ništa skandalozno, ali on rado rado popuši debelu i dugačku kurčinu, i ne samo to, nego ju i rado obliže svu sluzavu od sperme. O primanju iste u svoju rupicu da i ne pišem. Valjda je to ono što je u knjizi skandalozno i čega su se izdavači uplašili.

Na stražnjoj korici knjige piše:

Lijepi i prokleti, roman prvijenac kultnog pjesnika i filmskog kritičara Damira Radića, rijetko je uzbudljiva smjesa paklene fikcije, visprenog esejizma i surove faktografije. Priča o mladom bračnom paru u raljama neukrotivo opscene požude zahvaća i sasvim udaljene horizonte, slikajući svu niskost i bijedu hrvatske kulturne i političke elite. Ovaj erotsko-egzistencijalistički roman-esej s ključem svjedoči o potresnom postojanju delikatnih pojedinaca u okrutnom svijetu i pogibeljnim iskušenjima kojima su izloženi, a koja podjednako dolaze iz opasnog okoliša i same njihove još opasnije nutrine.
Molim? Može još jednom malo sporije za nas koji teže shvaćamo?

Ne znam što znači paklena fikcija (valjda nešto kao strašno neuobičajeno i nepoćudno), a još manje vispreni. Poslije sam pogledao u riječnik stranih riječi. Dolazi od ruske riječi vysprennyj što znači uzvišen. Je li to onda kao neka vrsta ruskog esejizma ili se autor teksta na koricama samo pravi važan i strašno intelektualan? Ili je samo u pitanju moja slaba opća kultura uslijed koje ne znam što znači "vispreni"? Surova faktografija? To je valjda kada vas netko bičuje faktima protiv vaše volje, sadomazo ili tako nešto. Evo ti jedan fakt ti gnjusni robe. Na stoko, uzmi još jedan. S ključem... kakvim ključem? Je li to neki književni žanr? Ključ za što? Sori, ne kužim. Možda roman u sebi sadržava ključ, šifru nečega što mi čitatelji trebamo odgonetnuti? Možda su u pitanju ta već spomenuta imena poznatih kulturnjačkih faca ispod kojih trebamo odgonetnuti stvarne osobe? Pogibeljnim iskušenjima? Znači li to da bi netko i pičke i kurca, ali ipak ostao društveno poštovana osoba zaštićena konvencionalnim građanskim brakom, no kako jedno i drugo zajedno ne ide pogibelj je neminovna?

Na početku čitanja knjige dobro sam se iživcirao tom mješavinom (paklena fikcija, vispreni esejizam i surova faktografija). Mislim, ako želim čitati esej (a ne želim) onda ću si i uzeti esej, a ne u romanu čitati na pet stranica razliku između riječi purpurno, grimizno i skrletno. Ili o Šuvarovoj reformi ili o karijeri Ivice Šerfezija. Osim toga dodatno su mi digli tlak neprirodni dijalozi mladog para (kao u najboljoj maniri hrvatskih filmova s početka devedestih) u kojima razglabaju o nekim ozbiljnim temama.

No priznajem da me to pomalo popustilo i da me roman donekle zaokupio. Čak su mi i ti izleti u esejističke vode počeli na neki način i zabavljati, iako su mi dobrim dijelom i dalje bili naporni, kao i neprirodni dijalozi koji su nekako s vremenom ipak malo popustili na ukočenosti. Rasprava i nadmudrivanje likova vezano uz korčulanske običaje, Marca Pola i Sinjsku alku, jednostavno je fenomenalno napisano i zaista sam uživao. No nemojte misliti da se u knjizi vode samo dubokoumne rasprave. Dapače ima i prilično zanimljivijih dijelova (seks).

Radnja se ubrzavala, a scene seksa su se počele nizati. Možda je u tome stvar. Možda sam ja samo običan perverznjak kojemu je samo do scena seksa i koji će sve progutati samo ako kao nagradu dobije sočan prizor s opisom dignute kurčine. A Radić je dobar u stvaranju erotizirane atmosfere i opisa vrućih scena. I to onako, bez ikakve uštogljenosti i lažnog konzervatizma. Ukratko: kurac, pička, jebanje. Ne znam koje je seksualne orijentacije autor, ali stekao sam dojam da su hetero scene strastvenije i punokrvnije od onih u kojima se ševe frajeri. Nema veze, uzbudljive su bile i jedne i druge. Gledajući sliku i imajući na umu što je napisao, čak mi je i sam autor postao nekako jebozovan, unatoč tome što je onako malo na žgoljavu stranu. Pogledajte samo taj perverzni pogled ispod obrva koji poziva na seks. Ako ikada bude guglao svoje ime i kojim slučajem pronađe ovaj moj tekst, nadam se da se neće uvrijediti, jer ovo je bio kompliment.

I što da na kraju napišem? Knjiga je onako, srednja žalost. Zaista ne vidim nikakvu svrhu odlaženja u esejističke vode, pogotovo što ti dijelovi nemaju ama baš nikakve veze s glavnom radnjom knjige. Kao ni dijelovi u kojima glavni lik razglaba o književnosti i književnoj eliti u Hrvatskoj s kolegom na poslu (rade u izdavačkoj kući) ili sa svojim poznanicima. Ako je svrha bila prikazati jad i bijedu u književnom krugovima, autor u tome nije uspio. Glavni lik u romanu je jednako tako mogao biti i mesar i to u ničemu ne bi utjecalo na radnju. Ukratko, smatram te dijelove potpuno promašenim i suvišnim. I dosadnim.

Ono što je najbolje uz knjigu su njezine korice. Prvih nekoliko puta što ju prihvatite u ruke, jednostavno ne znate kako da ju okrenete, držite li ju ispravno ili naopako. Prava mala konfuzija, možda baš kao i neki likovi u romanu. Ili čak i sam roman.

Klikni za ostatak posta...

Hej, zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...

I ostaju u sjećanju što nikad neće proć
Hej, zvončići, zvončići, zvone na sav glas,
Kroz tihu noć i čitav kraj, zvone za sve nas.



Ne, nisam poludio, nisam izgubio pojam o vremenu i prostoru zbog nekog dobrog frajera i sasvim sam svjestan da do Božića ima skoro tri mjeseca. Ali izgleda da to ne znaju u Lidlu.

Vjerojatno ste i vi danas u kastlić dobili najnoviji prospekt Lidla u kojem cijelu naslovnicu i još dvije unutrašnje stranice posvećuju Božiću i silnim dobrotama koje nas očekuju u njihovim trgovinama. Ako niste – dobiti ćete sutra.

I sve bi to bilo divno i krasno (obožavam reklame u kastliću – izvrsno štivo za one usamljene trenutke na WC školjki), jedino što je danas bio 2. listopada (prošla je ponoć dok ovo pišem). Iako tu seruckam, iskreno ću priznati da me cijela stvar i oraspoložila, čak i nasmijala.

Volim Božić. Volim sav taj kićeraj, blještavilo, lampice, kuglice, strku, frku i sve što ide uz to, ali call me stupid, ne i na 25°C. Shvaćam ja klimatske promjene, globalno zatopljenje, El Ninho, ali nije mi jasno od kada sve to ima utjecaja i na kalendar.

Volim ja i kada se trgovine i ulice počnu ranije ukrašavati, no što je previše je previše. Nekako mi se sve to razvodni, otegne, bude isforsirano. Da se mene pita, sredina studenog je sasvim pristojno vrijeme za početak poticanja božićne potrošačke groznice, ako već ne i božićnog duha mira, dobrote i ljubavi. Ako vam je i to prerano, pomirio bih se i s početkom prosinca, tamo oko Svetog Nikole. Ali početak listopada...

I shvaćam da smo sada u kapitalizmu i da je Lidl njemački lanac trgovina i da su tako naredili iz Lidlove njemačke mozgovne centrale za marketing. Imaju oni puno više iskustva s tim i znaju kako poticati ljude na potrošnju. Dobro da nemamo američke lance jer kako čujem u nekima Božić traje cijelu godinu. Neke robne kuće imaju božićne odjele tijekom cijele godine.

Sada, kada me je zahvaljujući Lidlu počela tresti božićna groznica, odmah sutra nakon posla jurim kupiti poklone i sve ostalo što mi treba... Evo baš sam skužio da mi nedostaju baš onakve lampice i drvce sa slike na vrhu posta. Mislim da se radi o istom dizajneru kao u slučaju stolića iz mojeg prijašnjeg posta. Nemojte me odmah osuđivati, tko će se gužvati i stajati u redovima u zadnji tren. Ma pametno je to, treba dočekati Božić spreman. Oni malo stariji će se prisjetiti da smo i u doba socijalizma imali slogan “Ništa nas ne smije iznenaditi”.

Još samo da sutra na putu do posla na radiju začujem taktove moje (skoro) najdraže božićne pjesme i sve će biti savršeno. Čarolija može početi.

I don't want a lot for Christmas
There's just one thing I need
I don't care about the presents
Underneath the Christmas tree
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
Baby all I want for Christmas is...
Youuuuuuuuuuuu Baby

Ako ne znate tko ovo pjeva, pitam se što uopće radite na mom blogu. Za one koji ipak ne znaju, evo linka.

Sretan Božić svima (i sjetite se kasnije tko vam je prvi čestitao).

Klikni za ostatak posta...