Do nagodinu

Ljeto možda još nije kalendarski završilo, pa čak ni po klimatološkom kalendaru (što kažu da je kraj 8. mjeseca), ali u Zagrebu je ljetu kraj. Najbolje se to vidi po prometu.

Danas sam se malo preračunao pri odlasku na posao. Krenuo sam kao da je grad još uvijek prazan, kao da nema čekanja na semaforima. I naravno, zakasnio. Nije bad, nisam bio jedini. Pola ureda napravilo je istu pogrešku.

Već se prošli tjedan osjetilo povećanje prometa, ali to još uvijek nije bilo niti blizu uobičajenim gužvama. Još da idući tjedan počnu škole i onda je stvarno zagrebačkom ljetu definitivno kraj.

Volim ljetno izdanje Zagreba. Volim prazne ulice, slobodna parkirna mjesta, gdje god kreneš stigneš za upola manje vremena vremena nego u ostalim dijelovima godine. Čak mi je na neki način žao otići na godišnji i propustiti svu tu milinu. Najbolje bi bilo uzeti godišnji dok je grad još pun, ili još bolje kada se ponovno napuni, recimo baš sada, i tako za još koji tjedan malo produžiti ljetni osjećaj.

Uvijek me u ovo doba godine uhvati neka nostalgija i tuga. Nije depra. Jednostavno neka melankolija što ljeto završava. Pa tako i danas, iako je bilo oko 30°C. Niti ove godine nisam imao ne znam kako dugačak godišnji odmor. Možda je u tome problem. Da sam imao normalan godišnji, ne bih sada žalio za ljetom. Ne sjećam se kada sam zadnji puta otišao negdje na dva tjedna, ili barem na desetak dana.

Istine radi, osim godišnjeg, uspio sam još nekoliko puta skočiti na par dana do našeg mora. I to mi je super. Na taj način nekako razbijete monotoniju i nemate onaj osjećaj da cijelu godinu radite samo za tih tjedan-dva-tri godišnjeg. Zato svima preporučam, ako si možete priuštiti, iskoristite svaku priliku nekuda pobjeći na dan ili dva. Pogotovo vi kontinentalci s vikendicama na moru.

Ali ima i nadolazeća jesen svoje draži. Volim ona maglovita jutra i jutarnju svježinu, volim prošetati se gradom i osjetiti kako me zapljuskuje miris pečenih kestena, volim hladni sjeverac koji donosi miris snijega... A ja volim snijeg.

No trebati će još malo pričekati do toga. Kažu da će rujan biti topao i sunčan. Što je, naravno, fenomenalno. Nadam se da ću uspjeti, dok još sunce grije, koji put opet zbrisati negdje na dan ili dva.

Iako smo proveli super vikend, skoro cijeli smo bili negdje vani, u prirodi, bili na fenomenalnom ručku u nedjelju, a uspio sam se naći i s nekim prijateljima koje dugo nisam vidio, i iako je tek ponedjeljak, da mi je bar sada nekuda zbrisati, po mogućnosti negdje gdje se čuje šum morskih valova. Možda u onaj restač iz mog posta o rukoli. I to ne samo zbog kuhara...

Baš sam nekako melankoličan, ali onako na neki slatkasto usporeni način. A i na radiju su danas puštali stalno laganice što nikako ne pomaže. Ma zapravo to i nije tako loš osjećaj. Skoro ću u krpe, zatvoriti oči i odmaštati moju standardnu sanjariju. Možda dodam neku sitnicu u skladu s mojim trenutnim raspoloženjem.

Klikni za ostatak posta...

Savršenstvo bez mane

Idemo se opet malo uzdizati, ali ovaj puta ne kulturno. Meni se uzdigne svaki puta kada vidim ovdje prezentirani primjerak muškog roda. Mislim na raspoloženje. Opet vaša prljava mašta.

Već sam jednom objavio njegovu sliku u sklopu nekog drugog posta, ali mislim da on zaslužuje puno više od toga. Neću pretjerati ako kažem da je ovo jedan od najseksipilnijih muškaraca koje sam ikada vidio, zasigurno najseksipilniji na mom omiljenom web site-u BigMuscle.com.



Koji osmjeh? Kao sa slike! Za ne povjerovat. A za ne povjerovati je i da čovjek ima 49 godina. To se zovu dobri geni. Ili laže za godine.

Zove se Bob i iz New Yorka je. Ima 100 kg žive vage na 183 cm visine. Kaže da je aktivac 100%, što je sasvim u redu ako se mene pita. Inače, pratim ga otkada znam za BigMuscle.com. Odem povremeno vidjeti što radi moj Bob i što je promijenio na profilu. Imao je i dečka koji je također imao svoj profil na tom site-u. Dečko je bio isto na mišićavu stranu, iako ni približno privlačan kao ovaj macan. Nažalost, prekinili su prije nekog vremena.

Bome, obzirom koliko znam o njemu, čini mi se da postajem jedan od onih što proganjaju poznate face tzv. stalkeri. Iako se ovdje ne radi o nikakvoj poznatoj faci, nego samo o rasnom pastuhu, ali znate na što mislim... Srećom (još) nisam došao u fazu da mu šaljem ljubavne e-mailove. Za sada samo gledam i ne pitam. Za sada...

Ajmo nazad pregledavati slikice.

Jednostavno ne znam da li mi se više sviđa s osmjehom od uha do uha...



... lagano nasmiješen...



... ili jebozovno ozbiljan.



Znam samo da nema smisla nabrajati što mi se sve na njemu sviđa, jer to bi bio poduži popis. Kako rekoh, savršenstvo bez mane. Ma dajte samo pogledajte ovu figuru.



Pretpostavljam da je sve stvar ukusa i opet će biti onih koji će prigovarati zbog previše mišića. Što mogu kada me pale nabijeni, fino dlakavi, opasni frajeri, a koji još tako umiljato izgledaju da vam dođe da ih zagrlite, a s druge strane kojima seks naprosto pršti iz očiju, pa osim da ih zagrlite, dođe vam da s njima radite i neke druge stvari.





Fucking jebozovnijeg frajera u životu nisam vidio! Savršenstvo bez mane.

Klikni za ostatak posta...

Bruce Benderson: Rumunj

Bojim se. Pročitao sam još jednu knjigu i to nakon samo šest mjeseci. Hoću li se pretvoriti u pravog knjiškog moljca? Hoću li postati gay šmokljan zadubljen u knjige?

Zapravo, lažem. Stvar je još i gora. U zadnjih šest mjeseci pročitao sam nekoliko knjiga. Ali neću o njima pisati ovdje jer, kako se radi o knjigama i autorima koje obično čitaju manekenke i nogometaši, bojim se da će mi se oni početi ovdje skupljati. Ajde nogometaše bih još (nekako) i podnio (wink).

Uglavnom radi se opet o jednoj pederskoj knjizi naziva Rumunj. Autor je Amerikanac Bruce Benderson i radi se o istinitoj priči iz njegova života. U jednom intrevjuu on priznaje da je u životu spavao s 4000 muškaraca. Kako je rođen 1946. i neka se počeo jebavati s 15 godina, to znači da je u prosjeku imao novog partnera svaka 4 dana. Zanimljivo iskustvo. I još k tome, posebno uživa u seksu s mačo muškarcima koji sebe ne smatraju homoseksualcima. Po njegovim riječima, najveća specijalnost su mu portorikanci i sjeverni afrikanci.

Za razliku od prošlog puta, ovaj put sam bio hrabriji. Otišao sam u pravu knjižaru, ne osvrčući se oko sebe uzeo sam knjigu s police i hrabro je stavio na pult pred nos prodavačice gledajući je ravno u oči. Svijet se nije srušio. Usprkos provokativnoj naslovnici i usprkos tome da je prodavačica vjerojatno bila upoznata o kakvoj se knjizi radi. Mislim da sve to ima nekakve veze s mojom novom "taktikom" ne skretanja pogleda.

Radnja knjige se odvija krajem 90-tih godina prošlog stoljeća kada Brucea online časopis šalje u Madžarsku istražiti muške kupleraje. Zanimljiv zadatak. U Budimpešti upoznaje Romulusa, mušku kurvu iz Rumunjske na privremenom radu u Budimpešti, koji na obali Dunava vreba mušterije i koji jedva krpa kraj s krajem ne bi li preživio. I tu započinje njihova devetomjesečna burna veza. Zbog svoje gotovo narkomanske opsesije Romulusom, Bruce čak napušta SAD i iznamljuje stan u Bukureštu i dodvodi se skoro na rub bankrota, jer, naravno, mladom Romulusu treba novaca. Uostalom što bi zgodan mladić, još k tome kurva, radio s debelim starkeljom smiješna hoda (kako sam sebe naziva) osim da mu izmuze što je moguće više novaca? Pogledajte si i sliku. Da, to je pravi Romulus (u blaženom snu nakon, vjerojatno, žestoke ševe) i pravi Bruce.


Lijeva slika skinuta ovdje (fotografirao Bruce Benderson), a desna ovdje.

U cijeloj priči zanimljivo je i to što Romulus kategorički odbija i samu pomisao da je homoseksualac. On se tako i ponaša. Ševi cure sve u 16, stalno gleda nogometne utakmice na televiziji i iskreno je zaljubljen u jednu djevojku. To što mu se kurac uspijeva dignuti na muškarca, nimalo ga ne zabrinjava. On je mačo strejt frajer i gotovo. Je li onda zaista s Bruceom bio samo zbog novaca? Kako biste doznali odgovor, morati ćete sami pročitati knjigu. Upozoravam, ima preko 300 stranica gustog i sitnog teksta, bez puno dijaloga i sa samo tri slike.

Na neki način knjiga opisuje san mnogih homoseksualca: veza sa strejt muškarcem. Na stranu što je to apsolutno nemoguće. Taj strejt muškarac mora ipak biti malo biseksualan.

Sve to je začinjeno sočnim opisima seksa, nježnosti, erotike. Autor se u knjizi razotkriva do kraja, bez ikakvih tabua, ograda, licimjenrosti. Dok s jedne strane o autoru mnogo toga doznajemo, Romulus ostaje misterija. Vjerojatno zbog toga što je i samom autoru bio misterija, a kako se ne radi o fikciji, to je donekle i razumljivo. Nisu li nam uostalom svi ljudi s kojima dolazimo u kontakt na neki način misterija, pa čak i oni do kojih nam je najviše stalo i koje navodno najbolje poznajemo? Za svoju knjigu autor kaže da se radi o istinitom erotskom mračnom dnevniku u kojemu ništa nije izmišljeno. To samo pojačava moju fascinaciju ovom knjigom.

Iako sam s čitanjem završio prije kojih tjedan dana, još uvijek mi ne izlazi iz glave. Priča je fascinantna, tim više što se radi o stvarnom događaju autora. Ne radi se o nekom petparačkom pederskom ljubavnom romanu. Knjiga je dobila i prestižnu francusku nagradu Prix de Flore i to kao prva strana knjiga uopće.

Za moj ukus knjiga je malo preintelektualna. A što mogu kada sam jednostavan, da ne upotrijebim neku težu riječ. Autor često odlazi u duboka promišljanja, filozofiranje, propitkivanje... Ako ima među vama onih koji uživaju u takvom načinu pisanja, a znam da vas ima, biti ćete oduševljeni ovom knjigom. Meni je sve to ponekad bilo čak malo i pretenciozno. Kao da se autor na silu trudi napisati nešto strašno dubokoumno i neobično. Na trenutke za mene ipak malo prenaporno.

Čitajući knjigu naučiti ćete puno o Rumunjskoj povijesti, kako onoj davnoj, tako i nedavnoj. Još jedan razlog za čitanje knjige. Zanimljiv je i taj sudar kultura, stari debeli američki pisac s jedne strane i mladi, zgodni mačo balkanac s druge. Da, znam da Rumunjska tehničko-geografski gledano nije na Balkanu, ali po mentalitetu itekako jeste.

Ono što me smeta je preveliki prostor dan životu rumunjskog kralja Karola II i njegovoj vezi s židovkom Lupescu. Razumijem povezanost s autorovim odnosom s Romulusom, i ovdje se radilo o opsesivnoj i nepoćudnoj ljubavi (odvijala se pred Drugi svjetski rat), ali što je previše je previše. Možda je autor samo htio nabiti još malo stranica kako bi djelo poprimilo dimenzije epa? Meni je to jednostavno bilo dosadno. Čak sam nekoliko stranica i preskočio, istovremeno se grizući zbog mogućnosti da sam sigurno propustio neki bitan detalj koji će biti od ključnog značenja u razumijevanju slojevitog odnosa Brucea i Romulusa. Na sreću to se nije dogodilo.

Ali nikako se ne bih mogao složiti s recenzijom objavljenom na gay.hr u kojoj se kaže:

Ukratko, od rumunjskog kurca do rumunjske povijesti, mentaliteta, politike nije tako veliki put, barem kada je u pitanju jedna ostarjela intelektualna pederuša. Bendersonu, čini se, treba malo više materijala od reskog kurca kako bi samom sebi opravdao napuštanje New Yorka i preseljavanje u Bukurešt, u dvosobni stan gdje njegov plaćeni ljubavnik satima gleda nogomet na Eurosportu, a on mahnito uobličava autobigrafiju Celine Dion u smisleno štivo, kako bi uopće imao novaca za financiranje te psihoseksualne avanture. Razumljiva je svačija potreba, pa naročito pederska, da najjednostavniju pojavu kao što je seksualna žudnja upakiraju u nešto više, jer se time lakše opravdava svako posrtanje kojega se kasnije stidi.

Mislim da ovo još jednom potvrđuje da je peder pederu vuk, a da ne spominjem bitchy mentalitet tetkica koji tako frca na sve strane u gornjem citatu. Uvijek se pederi nađu kritizirati pedere kada to i nije na mjestu. Je li Benderson u svom romanu trebao samo pisati o rumunjskom kurcu? Bi li onda kritičari na gay.hr bili sretniji? Ili bi možda, nakon što bi se izdrkali, napisali da pederi ništa drugo i nisu u stanju pisati nego samo o jebačini i kurčinama? Naravno da je točno da je Benderson otišao u Bukurešt zbog rumunjskog kurca, ali isto je tako točno da je on tamo vidio, doživio i osjetio nešto više od reskog rumunjskog kurca, bez obzira koliko taj kurac slasan bio. I onda je normalno da piše o svemu, o svome cjelokupnom doživljaju, a ne samo o rumunjskom kurcu. To razlikuje roman od pornografije.

I dok postoji bezbroj romana na temu ovakvih i onakvih, ćudnih i nepoćudnih heteroseksualnih ljubavi ili psihoseksualnih avantura, mislim da još nitko nije napisao da se nekoj tamo autorici naumilo pisati o nečemu izvan same ljubavi i tjelesnih užitaka (na primjer opisivati mjesto radnje, mentalitet ljudi sl.), samo da bi svoju seksualnu žudnju za kurcem upakirala u nešto uzvišenije. Jer su valjda, po kritičarima na gay.hr, homoseksualna ljubav i homoseksualna žudnja za kurcem manje vrijedni i manje uzvišeniji od heteroseksualne. I treba je se stidjeti. Što Bendersonu ne pada na pamet.

Jednostavno volim napisati riječ "kurac".

Čitajući knjigu, sjetio sam se ponovno malog Ive i što sam u jednom trenutku pomislio dok sam bio s njim. Pomislio sam, bih li ja mogao biti sugar daddy malom Ivi? Kao i onda, i sada mi je ta pomisao izmamila osmjeh na usta. (Sugar daddy je termin za starijeg muškarca koji mlađoj osobi nudi poklone i novac kao protu uslugu za društvo i seksualne usluge.)

Na koncu, ipak sam zadovoljan knjigom. I siguran sam da ću ju, kroz neko vrijeme, barem još jednom ponovno pročitati.

Preporučam sa zadrškom, pogotovo za pedere intelektualce. Kako se bojim da ja i nisam neki osobiti intelektualac, možda sam i fulao u procjeni.

Kada bi barem netko snimio film po ovoj knjizi. Ali u tom slučaju slažem se s kritičarima na gay.hr. Molim više reskog rumunjskog kurca, a manje rumunjskih krajolika i narodnih običaja.

Klikni za ostatak posta...

Vratia se Šime...

s kratkog odmora na našoj obali. Nemam puno što napisati, ali kako ja malo toga mogu ukratko, bojim se da će i ovo biti standardno dugi post.

Bio sam opet solo. Zapravo ne sasvim. Išao sam s nekoliko mojih strejt frendova i frendica (uglavnom bračni parovi koji su se smilovali povesti me sa sobom). Dragi je ostao doma. Kao mora raditi. Što nije istina, ali neka mu bude. Predložio sam da odemo zajedno nekuda sami, on nije htio. OK, ja si mogu naći društvo za more, nema problema. To sam i napravio. Osim toga sedam dana nije puno. Možda je nekima od vas to teško shvatiti, ali kod nas to funkcionira. Nije to neki bad ni njemu ni meni. Naravno da bih radije išao s njim, ali ako on ne želi ja se neću uskraćivati nešto što ja želim.

Meni je bilo super. Odmor po mojoj mjeri. Dobro društvo, beskonačna ispijanja kave, malo izležavanja na plaži i namakanja u moru, puno zajebancije, klope, piva, vina, tu i tamo koja žestica i ja sam zadovoljan. Ljudi moji, na moru je prekrasno... Da je bar tako češće.

Naravno da sam se opet zaljubio. Platonski naravno. Bio je neki mladac, kojih 25 godina, domaći... Hoću reći nije bio stranac, nego negdje sa sjevera lijepe naše. Prvo sam ga snimio jedne večeri u nekom kafiću gdje smo ispijali hektolitre piva. Sjedio je sa svojim društvom jedno dva stola dalje od nas, ravno ipred mene, tako da nisam morao izvijati vrat. Ostatak njegova povećeg društva bio mi je totalno nezanimljiv. Uglavnom dečki njegovih godina i po koja zgodna cura.

Bestidno sam piljio u njega. Bestidno je malo preteška riječ. Prije sam, dok bih odmjeravao nekog dobrog frajera, uvijek sklanjao pogled kada bi nam se pogledi sreli. Promijenio sam taktiku. Sada sklanjam pogled tek nakon što ga skloni promatrana stranka. Zapravo glupo je to nazvati taktikom, jer i nemam neki cilj za koji mi je potrebna taktika. Cilj mi je, eto, mala nevina zajebancija bez ikakvih namjera za upoznavanjem.

Nisam ja davao nikakve znakove, nisam mu se smiješio, namigivao ili slične bedastoće. Samo bih ledeno piljio. On je naravno skužio da ga snimam, pa mi je i sam počeo često pogledavati u mom smjeru. Nisam siguran je li pogledavao prema meni iz istih perverznih pobuda kao i ja, ili mu je samo išlo na živce što ga neki perverznjak tako bestidno promatra. Ali ničim nije davao do znanja da mu smeta. Pogledu su frcali na sve strane.

Poslije sam ga viđao po cijelom mjestu, u prolazu, na kavi, i uvijek bih se duboko zapiljio u njega. A i on u mene. Jedino mi je žao što ga nikada nisam vidio na plaži. Mora da su išli na neku drugu plažu. Ali ono što se naziralo ispod odjeće bilo je itekako obečavajuće.

Tamne puti, kratko ošišan, muževno lice, uvijek tri dana stara bradica, lijepo dupence, lijepih dlakavih ruku i još ljepših snažnih nogu, lagano nabildan, uvijek normalno sportski obučen, a ne tri broja manje majice... Ma šta da vam kažem, melem za moje oči.

Ako očekujete neki uzbudljivi kraj priče, pouku ili poantu, zaboravite. Toga ovdje nema. Možda bi pouka bila da pas koji laje ne grize. Dakle, sve se završilo na gledanju, jer kako rekoh, nisam imao niti najmanje namjere ići dalje od toga. Čisto mali flert izdaleka koji mi je začinio ionako lijepi odmor.

Spomenuh već moju novu “taktiku”. Ne skrećem pogled dok druga strana to prva ne napravi. Samo treba biti umjeren. Na neki način osjetim u koga se može piljiti, a u koga ne. Vidi se to odmah prvi puta kada vam se susretnu oči. I treba biti oprezan, Nikada se ne zna na koga možeš naletiti. Malo piljiš, malo pričaš sa svojim društvom, pa opet malo piljiš, pa krajičkom oka gledaš kada će te ovaj pogledati, pa ga i ti pogledaš, pa se u sebi slatko nasmiješ kada ovaj brzo makne pogled u trenutku kada bude uhvaćen tj. kada vam se sretnu pogledi... Uglavnom, meni je zabavno. Kako vidite, meni ne treba puno toga kako bi me zabavilo. Vjerojatno sam kao beba bio od onih koji se satima mogu igrati s običnom plastičnom bocom. Samo što onda nije bilo plastičnih boca, ali kužite me što želim reći.

Kada sam odlazio na more na trajektu sam skužio tri madžara. Cca 30-tak godina svaki. Dvojica su mi lagano vukla na našu stranu, pa sam pretpostavio da je i treći iz naših redova. A taj treći je bio mrrrnjao. I opet sam bestidno piljio. Čak i bestidnije nego u gore opisanom slučaju. Ovaj put su mi u prilog išle tamne sunčane naočale, inače obavezan rekvizit za snimanje tijekom dana. Jedino što sam ja sjedio na gornjoj palubi, a oni na donjoj, i još k tome lijevo od mene. U tom slučaju, kada moraš lagano nakrenuti glavu ulijevo i prema dolje, niti sunčane naočale ne pomažu sakriti piljenje. Ali to mi niti nije bila namjera. I ovaj jadničak je skužio da se našao u vidokrugu perverznjaka. On je bio u još težoj poziciji. Morao je dobrano podići glavu prema gore kako bi me pogledao. I radio je to. Sa sunčanim naočalama, otprilike svakih 30-tak sekundi. Naravno da sam pri pristanku nezainteresirano odšetao do svog automobila i stisnuo gas.

Eto, sada negdje (barem) dva ucviljena momka tuguju što više nema onog luđaka da im malo podiže ego. Mogao sam im se barem javiti da se ne brinu.

Kada sam došao doma, dragi me dočekao s večerom. Sve sam mu ispričao. On se samo slatko nasmijao. Ma volim ga više od svega.

Dobro je opet biti doma.

Nadam se da je i vama bilo lijepo, gdjegod bili.

Klikni za ostatak posta...

Kuhajte sa mnom: Salata s friganom rukolom i mozzarellom à la Überpeder

Dugo nismo zajedno kuhali, pa evo jednog zgodnog recepta.

Kao prvo, zašto “à la Überpeder”? Pa zato jer mislim da samo pederi na kvadrat i sofisticirane žene mogu smisliti i voljeti ovakvo jelo. Ne mogu si zamisliti hetero muškarca da mu se ovakvo nešto sviđa (osim ako je Talijan, a oni ako već i nisu pederi, onda bar svi izgledaju kao pederi). Možda pretjerujem, ali sumnjam.

Dakle, nedavno sam bio par dana na moru i prvi puta sam probao ovu salatu. Inače, sada vam je na moru najnovija moda “light lunch” ili lagani ručak. Gdje god okom pogledate, svuda natpisi "light lunch". Uglavnom su to kojekakve nemaštovite standardne salate. Povrće i tuna iz konzerve ili salata s nekoliko različitih sireva je kranji domet, ali tu i tamo naletite i na nešto malo maštovitije, iako ne i komplicirano. A takva su jela obično i najukusnija.

Kako mi je bilo neugodnjak pitati kuhara za recept, a bio je mmmmm (mislim na kuhara), kao i salata koju mi je pripravio (dovraga i moja sramežljivost), potrudio sam recept sam pronaći na Internetu.

Nisam baš uspio u potpunosti, ali evo što sam smislio ne bi li recept bio što sličniji originalu kojeg sam probao u tom prekrasnom malom café restorančiću ispod borova na osamljenom mjestu na stijenama o koje se razbijaju valovi. Zaista je tako bilo, mislio sam da sam umro i otišao ravno u raj.

I bio sam jedini gost u to doba, a bilo je oko 13h. Prvo sam planirao tamo samo popiti kavu, ali kada sam ovo vidio na jelovniku, tetka u meni jednostavno nije izdržala. Malo je pomogla i otvorena kuhinja gdje je taj već spomenuti kuhar pripravljao jela pred očima gostiju tj. u tom trenutku samo mene i konobarice. Došlo mi je priupitati je li i on na jelovniku, pa da mi ga serviraju na lešo s malo morske sole na preplanuloj koži. Krastavac i dresing uključeni (evil grin).

Rukola obiluje mineralima i vitaminima, no sve njene hranjive sastojke vjerojatno ćete uništiti ovim receptom. Ali koga je briga, sve dok je ukusno.

Dakle, uzmete svježu rukolu (neki je kod nas zovu i rikula), operete, dobro ocijedite i pričekate da se malo posuši. U duboku posudu zagrijete ulje (može i u fritezi) i kada ulje bude vruće ubacite šaku rukole i pržite ju (ili frigate kako bi rekli naši dragi dalmoši) kojih 30-tak sekundi dok ne postane hrskava, skoro kao čips. Izvadite ju, ocijedite od ulja i stavite na neki papir (npr. papirnate ubruse) koji dobro upija ulje i zatim ubacite u zdjelu iz koje ćete jesti. Sve to ponovite dok ne potrošite svu rukolu. Dok je rukola još vruća, pobacate po njoj komade mozzarelle kako bi se lagano otopila, začinite s malo maslinovog ili bučinog ulja, mrvicu octa, pospite s malo zdrobljenog češnjaka i bosiljkom, istisnete malo limuna i pospite sa soli i paprom. Servirajte toplo uz šnitu-dvije kruha, najbolje tosta.

Vjerojatno se s ovim jelom može puno eksperimentirati, dodavati razne sastojke ili ga modificirati. Na vama je da pustite mašti na volju. Ako ima koji kuhar među posjetiteljima, slobodno neka napiše kakvu ideju.

I što je najbolje od svega, nisam uopće pokušao u praksi ovaj recept. Samo sam mom dragom ispričao kako sam se oduševio s tim jelom, na što je on dobio mlade, kao i uvijek kada ja počnem filozofirati o hrani i "pederskim" receptima koje bih volio probati. Već sam napisao da je on više za šnicle i variva. Osim toga, on misli da je najbolji kuhar na svijetu i meni nije dozvoljeno dati ni najmanji prigovor na njegove pripravke jer odmah diže nos do neba uz prijetnje da sutra neću dobiti večeru. No mene to ni najmanje ne smeta, pa se ja uredno ne ustručavam prigovoriti da je nešto preslano ili preljuto ili da ima previše paradajza. Mislim sori, ako jedem grašak onda želim i osjetiti grašak, a ne pola tone mrkve i paradajza iz tetrapaka.

Uglavnom, neki dan se vraćam sa posla i javljam mu se iz auta da uskoro stižem i ništa ne sluteći ulazim u stan, a on mi pripremio rukolu na ovdje opisani način. I to samo za mene, on nije htio jesti. Pa sad vi recite da nemam najboljeg dečka na svijetu koji ima najgoreg dečka na svijetu. Ali zato sam mu nakon te slasne večere priuštio desert. I nisam morao uopće prljati suđe niti ih poslije prati. Ako me kužite što želim reći...

(još jednom) Uglavnom, ovo jednostavno i nevjerojatno ukusno jelo idelano je za vruće dane (za koje se nadam da će nam se uskoro vratiti), a pogotovo ako vam u goste dolaze prijetaljice (oba spola). Ako vam, pak, u goste dolaze str8 frendovi, radije po običaju servirajte bečki s krumpirima.

Klikni za ostatak posta...

Ne volim ga

Ne znam kako se vi nosite s ljudima koji vam idu na živce. Da li ih ignorirate, glumite li ljubaznost, pošaljete ih u tri p.m.?

Ja ovo u sredini. Zapravo zavisi o kojoj situaciji se radi. Ne događa mi se baš jako često da mi netko ide na živce, ali ako se i dogodi nastojim takve ljude jednostavno izbjegavati.
No problem je kada ih ne možete izbjegavati. Evo ima jedna osoba na poslu koju ne mogu smisliti. Radi se o muškarcu. I u pravu ste, nije zgodan, ali nije to razlog što ga ne podnosim. Nemojte misliti da sam baš toliko plitak.

Nemam neki konkretan razlog, više je to onaj neki unutarnji osjećaj koji mi govori da se ne radi o dobroj osobi. Sve mi je na njemu izvještaćeno, od osmjeha, do onoga što govori. I dok sam ja ljubazan s njim iz čiste pristojnosti, vjerujem da je on ljubazan sa mnom i sa svima ostalima iz ćiste zloće. Čak i kada ga u oči pogledam vidim neku zmijsku pakost u njima. Ne da su zmije pakosne, to se samo tako kaže.

Nije tu u pitanju zloća tipa da bi on nekome stvarno nešto nažao i napravio. Više je ljigavac koji bi iskoristio priliku nekome napakostiti kako bi njemu u tom trenutku bilo bolje. A mislim da i krade.

Sitnice ga odaju. Znate kada netko ima stalno onaj automatski stav „nisam ja kriv”, netko tko ne želi preuzeti odgovornost ni kada su najmanje stvari u pitanju, kojemu su osobni interesi uvijek na prvom mjestu, koji se sav rascvate od sreće kada sazna da ne mora on nešto napraviti, koji kada nešto napravi mora svima u uredu tri puta dati do znanja da je nešto napravio, na kome se baš vidi kada uživa kada je on u pravu, a drugi nisu. I koji se još k svemu tome pravi najpametni na svijetu, svakome upada u riječ i nikome ne dozvoljava završiti rečenicu. I koji ima reći neko svoje jebeno mišljenje na svaku jebenu temu. Pa daj više začepi malo i pusti ljude da dovrše što su započeli pričati. To mi ponekad dođe da mu kažem, ali prešutim.

Zapravo mislim da je teški kompleksaš. Zna se ponekad našaliti na svoj račun, ali uvijek se tu radi o nekim njegovim fizičkim osobinama zbog kojih očito pati. Možda je to djelomično uzrok njegovog mentalnog sklopa. Ali svakako nije opravdanje. Oni koji me poznaju znaju da bih i ja mogao imati mali milijun razloga za mali milijun komplekasa. Ali ih nemam. A što mogu kada sam ja tako savršeno mirna i stabilna osoba. I nadasve skromna.

I evo ga, tu ispred mene. Upravo ga gledam. On kao nešto tipka i nema pojma da o njemu pišem. Možda sam u stvari ja zločest. Možda da ipak ovo ne objavim? Ma koga briga. Evo sada ću kliknuti i ode post na moj blog. Klik...

Klikni za ostatak posta...

Punk'd

Izgleda da je cijeli internet bio “punk’d”. Autori serije “Očajne kućanice” objavili su da će u novoj sezoni najvjerojatnije uvesti gay par u radnju. I to je istinita vijest.

I onda je kao vjetar internetom prostrujio trač da se pregovara s Davidom Beckhamom i Robbiem Williamsom da upravo njih dvojica glume uloge gay para.

Ono što mene muči u cijeloj priči, tko će od njih dvojice u seriji glumiti aktivnog, a tko pasivnog partnera. Moj prvi izbor bio bi da bi Robbie trebao biti pasivan, ali kada vidim neku ovakvu Beckhamovu fotografiju, mislim da je i više nego očito tko bi tu bio jebena strana.

Kako god da se odluče, jedno je sigurno. Ja bih volio biti u sredini.

Klikni za ostatak posta...