Dražen Ilinčić: Berlinski ručnik

Nisam vam ja neki knjiški moljac, malo čitam knjige. Sebe uvjeravam da je to zbog nedostatka vremena, ali znam da nije tako, jer vremena uglavnom imam (bez obzira na moj nedavni post). Radije se izležavam uz mog ljubavnog/životnog/seksualnog partnera (jesam malo dosadan što ga u skoro svakom postu moram spomenuti?), ili jednostavno surfam po internetu ili pak gledam televiziju. Ili se zafrkavam s ovim blogom.

Čitao sam o ovoj knjizi nakon što je izašla i zapravo mi uopće nije na pamet palo da ju pročitam. Pomislio sam, da baš ću imati hrabrosti i otići ju kupiti, pa će trgovac u knjižari odmah znati da sam peder. Prava konzerva, najgori slučaj. Tako je to jednostavno na tome ostalo i nisam se time opterećivao.

I onda neki dan sjetim se opet te knjige i rekoh, ma idem ju kupiti, who cares. Ali kako konzerva u meni nije zahrđala, otišao sam na blef u jedan veliki shopping centar za kojeg sam znao da na policama osim gotovih juha, wc papira i akumulatora (i još koješta drugog) drži i knjige. To mi se učinilo nekako manje “opasno” nego otići u knjižaru gdje će trgovac zaista znati o čemu se radi. Ovako u velikom shopping centru postoji mogućnost da osoba koja radi na blagajni nikada nije niti čula za knjigu. Problem je jedino bio u naslovnici, koju i sami vidite kako izgleda.

I tako ja nađoh knjigu na polici, skupih hrabrosti i odoh do blagajne. Čak nisam ništa drugo niti kupio, kako bih mogao knjigu zamaskirati između pilećih prsa ili svježe salate. Sva sreća nije bila gužva, ispred mene samo jedan mlađahan par. I tako stavim ja knjigu s naslovnicom prema gore da se vidi (ne znam što mi došlo) na traku na blagajni iza njihovog špeceraja. Jednostavno mi je u tom trenutku postalo svejedno što će neki potpuni stranci o meni pomisliti. Čini mi se da knjigu taj par nije ni primjetio. Mlada blagajnica se malo trgnula kad ju je ugledala i kao ovlaš pogledala naslovnicu (valjda joj se fotografija svidjela), ali siguran sam da ju nikada prije nije vidjela. I ništa, platih i odoh. Čak knjigu nisam odmah u panici strpao u vrećicu, nego sam napravio par koraka i to tek onda učinio. E što sam hrabar. Jedino sam pomislio, jebote, što ako naiđe netko od mojih str8 prijatelja ili poznanika? Kao ono, što si kupio, daj da vidim... Ali nitko nije naišao. Tresla se brda, rodio se miš.

No Dražen Ilinčić ipak ima više hrabrosti od mene, čim je napisao ovu knjigu. Valjda svi znate da je on onaj novinar koji je radio odlične i duhovite priloge za HTV-ovu emisiju “Po ure kulture”. Prije par godina je napravio comming out na nacionalnoj dalekovidnici, mislim da je to bilo u Hloverkinoj emisiji, ili nekoj sličnoj. Valjda je onda i red da prva javna osoba koja je napravila comming out napiše i prvi hrvatski gay roman.

A što da kažem o samom romanu? Mislim da sigurno nije remek djelo. Sigurno bi se i Dražen složio. Nije ni pornografski roman, mada knjiga obiluje opisima homoseksualnog seksa, iako ne tako u detalje, šokantno i eksplicitno kako su pisali neki mediji. Evo recimo, nije mi se niti jednom digao dok sam ju čitao, dobro, par puta sam kao osjetio da se nešto miče u gaćama, ali ništa više od toga. Možda su u pitanju i moje godine? Tko će ga znati.

Roman nema neke radnje. Glavni lik je gay muškarac s oko 40 godina (da izbjegnem riječ srednjovječan) koji se sjeća svojih pederskih iskustava od mladosti na ovamo. I to onako random, malo tu, malo tamo, malo onda, malo sada, “piknem ’vamo, piknem tamo”. Tih pikanja je bilo jako puno i siguran sam da će se svaki peder prepoznati bar u jednoj od opisanih situacija. Zapravo čini mi se da lik u sebi obuhvaća iskustva većeg broja ljudi, više nego iskustvo samo jedne osobe.

Knjiga nije pretenciozna, pitka je, lako se čita, ali to nije tip knjige koju ćete pročitati u jednom dahu. Meni je trebalo nekoliko dana, a knjiga je relativno kratka. Možda zato što sporo čitam (ovo je šala). Kroz cijeli knjigu provlači se autoironija, ponekad i sjeta, melankolija, samosažaljevanje i tuga, ali prilično je i duhovita. Nećete umrijeti od smijeha, ali svakako je zabavna.

Glavni lik ide od avanture do avanture, ali bez dubljih veza. U vječitoj je (bezuspješnoj) potrazi za ljubavi, u koju već počinje sumnjati, pa ju nadomještava velikim brojem seksualnih partnera. Knjiga daje i dobar uvid u to kako funcionira mozak jednog prosječnog homoseskualca, a povremeno se bavi i ozbiljnim temama položaja homoseksualaca u društvu. Pronašao sam mnoge dijelove o kojima sam i ja na vrlo sličan način pisao baš ovdje ili dijelove o kojima i ja razmišljam na isti ili sličan način. Mogu reći da sam se čak i uzrujao pronašavši jednu "moju" rečenicu koju sam i na blogu upotrebljavao i za koju sam mislio da je moj izum. Nije bitno o kojoj se rečenici radi.

Onako ima svega, svaštara, rekao bih. Knjiga je na trenutke pomalo površna i konfuzna. Ne ulazi se dublje u karakterizaciju likova, niti u odnose među ljudima. Gotovo da se svodi na nabrajanje seksualnih iskustava, s razmišljanjima glavnog lika o homoseksualnosti ubačenih između. Meni bi se osobno više svidjelo da je autor izabrao nekoliko od tih silnih zgoda ili priča i malo ih detaljnije obradio. Ali vjerojatno je autoru to i bio cilj. I na taj način je dočarao život (sad da li tipičnog ili netipičnog, ne znam) pedera, koji hrli iz jedne površne veze ili poznanstva u drugu, tragajući za nečim, za ljubavi, za nekim "normalnim". I to uglavnom bezuspješno.

Možda je svijet takav, možda je istina takva, ali Dražene, zar je baš morao biti takav kraj?

"Sve je, rekao sam, bilo skladno, mirno, baš kako treba biti. I možda bi trajalo dulje, u nekom drugom svijetu.

Jer u ovom nema ništa za nas."

Knjiga nije loša, no ne bih rekao da je svakako morate pročitati. Može poslužiti kao zabavno štivo za ljetni odmor, pogotovo ako ste peder (ali ne u duši). Jedino što će vas ubiti u pojam ovaj gore citirani sam završetak knjige. Ali možda i neće, pogotovo sada kada ste ga pročitali i znate što vas čeka.

Za kraj, evo vam i link na duhoviti članak/recenziju/osvrt Radija 101 (s duhovitim komentarima samog autora): http://www.radio101.hr/?section=1&page=2&item=26338