Homoseksualnost i rani krščani

"Homoseksualnost," pisao je Platon, "smatraju sramotnom barbari i oni koji žive u despotskim društvima, baš kao što je i filozofija po njima sramotna, jer izgleda nije u interesu takvih vladara pojavljivanje velikih ideja, ili snažnih prijateljstava, ili strastvene ljubavi, sve čemu je homoseksualnost posebno sklona.” Ovakav stav Platona bio je karakterističan u antičkom svijetu.

Zapadni stavovi prema pravu, religiji, literaturi i vlasti proizlaze iz stavova Rimljana. Zašto su tada naši stavovi prema homoseksualnosti i seksualnoj toleranciji toliko različiti od stavova Rimljana? Rimljani su bili indiferentni prema pitanjima spola i spolne orijentacije. Rimljani nisu smatrali seksualnost ili seksualnu orijentaciju pitanjem od velikog značaja, niti su ih posebno analizirali.

Jedan je carski pisar napisao opći komentar “Zeus je došao kao orao božanskom Ganimedu i kao labud svjetlokosoj majci Heleni. Jedna osoba preferira jedan spol, druga drugi, ja volim oba dva.” Plutarh je napisao “Nitko razborit ne može prihvatiti da se spolovi razlikuju u ljubavi kao što se razlikuju u oblačenju. Inteligentni ljubitelj ljepote biti će privućen ljepotom bez obzira na spol u kojem ju nalazi.” Rimsko pravo i društvene strukture apsolutno nisu postavljali ograničenja na osnovu spola. Neki tvrde da su postojali zakoni protiv homoseksualnih odnosa u Rimu. To nije istina. Ali je isto tako pogrešno je reći da je tamo vladao raskalašeni hedonizam. Rimljani su imali složen paket mjera složenih da zaštite djecu od zlostavljanja ili da zaštite bilo kojeg građanina od prisile ili iskorištavanja u seksualnim odnosima. Rimljani su bili osjetljivi na pitanja ljubavi i brige, ali individualni seksualni izbor bio je potpuno neograničen. Muška prostitucija bila je toliko uobičajena da je predstavljala jedan od značajnijih izvora poreza u carskoj blagajni. Bila je toliko profitabilna da su se i u kasnijim razdobljima, kada se pojačavala opća netolerancija, carevi nisu mogli odlučiti zabraniti je i time izgubiti značajan izvor poreza.

Gay brakovi su bili legalni i česti u Rimu. Čak su se i carevi često ženili drugim muškarcima. Postojalo je potpuno prihvaćanje od strane naroda takvog homoseksualnog stava i ponašanja. Popularna rimska literatura sadržavala je mnoge gay ljubavne priče. U rimskom svijetu, svijetu u kojem je rođeno krščanstvo, apsolutno nije postojala neka svjesna namjera da se homoseksualnost proglašava nenormalnom ili nepoželjnom. U rano rimsko doba nitko nije pravio razliku između stvari da netko preferira vlastiti spol od npr. činjenice da netko preferira plave oči ili plavu kosu. Ni gay ni hetero ljudi nisu povezivali određene karakteristike sa seksualnom opredjeljenjem. Gay muškarce se nije uvjeravalo da budu manje muževni od hetero muškaraca. Gay ljude se nije uvjeravalo da budu ništa bolji ili lošiji od hetero ljudi, što je stav koji se razlikovao od onoga u društvima koja su im prethodila ili koja su došla nakon njih. Grci su mislili da su gay ljudi urođeno bolji od hetero ljudi. Društvo nakon Rima mislilo je da su gay ljudi inferiorni u odnosu na ostale.

Ako je Rim društvena struktura iz koje se razvila zapadna civilizacija, odakle su došli negativni stavovi prema gay ljudima? Najočitiji odgovor na ovo pitanje je onaj kojeg su najčešće navodili u prošlosti, a to je da je krščanstvo odgovorno za tu promjenu. Kada krščanstvo stupa na scenu, tolerancija prošlih vremena nestaje i općenito prihvaćanje homoseksualnosti postaje znatno rjeđe.

Današnji krščani pogrešno vjeruju da njihov stav prema gay ljudima ima neke veze s Biblijom. U zapisima ranog i kasnog srednjeg vijeka ne spominje se Biblija kao porijeklo tih predasuda protiv gay ljudi. Kada su se davali razlozi za taj novi neprijateljski stav, Biblija se nije citirala. Biblija bi trebala biti zadnje mjesto gdje bi se trebali tražiti razlozi rastućem neprijateljstvu, ali toliko mnogo ljudi ipak vjeruje da je učenje Biblije odgovorno za nastalu situaciju.

Ozbiljni proučavatelji Biblije danas priznaju da priča o Sodomi na nikoji način nije komentar o homoseksualnosti. Sigurno je da od strane ranih krščanskih pisaca ona nije bila interpretirana kao zabrana homoseksualnosti. Priča govori o grijehu negostoljubivosti, radije nego o seksualnoj zastrani. Gotovo svi srednjovjekovni naučnici smatrali su da je to priča o gostoljublju. To je najočitija interpretacija i također najčešče se tako tumačila i u ostalim dijelovima Biblije. Upadljivo je da iako se Sodoma i Gomora spominju na preko deset različitih mjesta (uz Postanak 19 gdje je priča prvotno ispričana), nigdje se homoseksualnost ne povezuje sa sodomitima (žiteljima Sodome).

Dijelovi koji bi se pogrešno mogli tumačiti kao da govore o homoseksualnosti su Ponovljeni zakon 23:17 i Knjiga kraljeva 14:24, i bez sumnje najpoznatiji Levitski zakonik 18:22 i 20:13, gdje “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom” u stvarnosti opisuje ritualnu nečistost židova. Nijedan od navedenih dijelova rani krščani nisu citirali kao argument protiv homoseksualnog ponašanja. Rani krščani nisu imali potrebu nametati Levitski zakon niti sebi, niti drugima. Većina krščana nežidovskog porijekla bili su zapravo šokirani većinom židovskih zakona i nisu se htjeli obvezati starim zakonima. Sveti Pavao često je ponavljao da se ne smijemo vratiti nazad starim zakonima i u stvari ide tako daleko tvrdeći da ako se obrežemo (jedan od temelja starog zakona), Krist nam više u ničemu neće pomoći. Rani krščani nisu se željeli okovati pravilima starog zakona. Jeruzalemsko vijeće, održano oko 50. g. n.k., što je i zabilježeno u Djelima apostolskim 15, posebno se posvetilo ovom pitanju i odlučilo da se krščani neće vezati starim ograničavajućim zakonima, osim onih koje će oni posebno nabrojati – nijedan od tih se nije odnosio na homoseksualnost.

U Novom zavjetu ne nalazimo citate ograničenja Starog zavjeta. Na tri mjesta nailazima na riječi koje bi mogle biti relevantne i to u Prvoj poslanici Korinćanima 6:9, prvoj poslanici Timoteju 1:10 i Poslanici Rimljanima 1:26-27 . Grčku riječ malakos u Prvoj poslanici Korinćanima 6:9 i u Prvoj poslanici Timoteju 1:10, koju su učenjaci 20. stoljeća koristili kao dokaz neke vrste osude homoseksualnog ponašanja , krščanski pisci su do 15. ili 16. stoljeća upotrebljavali u značenju masturbatora. Početkom 15. stoljeća mnogim ljudima je dosadila ideja da će oni koji masturbiraju biti isključeni iz Kraljevstva Božjeg. Oni pak nisu bili posebno zabrinuti idejom isključivanja homoseksualaca, pa se riječ malakos počela prevoditi kao da se odnosi na homoseksualce umjesto na masturbatore. Tekst i riječi ostali su isti, ali prevodioci su samo promijenili njihovo značenje o tome tko treba biti isključen iz Kraljevstva Božjeg.

Preostali spomenuti dio – Poslanica Rimljanima 1:26-27 – nije bila pogođena pogrešnim prijevodom, iako lako možete biti pogrešno zavedeni frazom “protunaravno”. Ovaj dio također je bio drugačije interpretiran od strane rane Crkve. Sv. Ivan Zlatousti kaže da Sv. Pavao lišava ljude o kojima govori bilo kakave izlike. Primjećujući da “njihove žene zamijeniše naravno općenje”, nitko ne može tvrditi, naglašava Pavao, da su one došle u to stanje jer su bile onemogućene u zakonitom odnosu i jer nisu bile u stanju zadovoljiti svoju želju... Samo oni koje nešto imaju, mogu to i promjeniti. On upućuje na istu stvar i kod muškaraca, ali na drugi način govoreći da su oni “napustili naravno općenje sa ženom”. Slično, on ovim riječima odbacuje svaku izliku, govoreći da su oni ne samo imali legitman način dolaženja do zadovoljstva i da su ga odbacili uzevši neki drugi način, nego da su odbacivanjem prirodnog posegnuli za neprirodnim. Ono što Sv. Ivan Zlatousti govori, i to na dugačko i naširoko, je da Sv. Pavao kada je to napisao nije govorio o gay ljudima, nego o heteroseksualcima, vjerojatno oženjenim, koji su odbacili užitke koje im pripadaju po njihovoj samoj prirodi za užitke koje im ne pripadaju. To se zrcali u crkvenim kanonima koji određuju pokoru za homoseksualne radnje, koji su se kroz 16. stoljeće poglavito odnosili na oženjene osobe, tj. na oženjene muškarce koji su upražnjavali seks s drugim muškarcima. Malo se govori o samcima tj. o neoženjenima.

Dio ovog odlomka Biblije koji se najjače uvukao u krščansku misao je stanovište da su homoseksualni odnosi “protunaravni”. Ono što je Pavao pod time vjerojatno mislio je bilo “neobični”, a ne “protivno” prirodnom zakonu, kako se to često interpretira. Koncept prirodnog zakona u potpunosti se razvio tek 1200 godina nakon što je to napisano. Sve što je Pavao htio reći bilo je da je neobično da ljudi imaju takvu vrstu seksualne želje. To je vidljivo po činjenici što se u istoj poslanici u 11. dijelu i sam Bog opisuje kao “protivan naravi” kada spašava pogane. Stoga je nezamislivo da ta fraza podrazumijeva moralnu izopaćenost.

Zašto Novi zavjet ne indicira nešto o stavu ranokrščana prema homoseksualnosti? U Novom zavjetu Isus, Sv. Pavao i drugi pisci odgovaraju na pitanja vezana uz društvene i moralne probleme koje ispred njih postavlja prevladavajuće heteroseksualno društvo. Ljudi su ih pitali o razvodu, udovicama i udovcima, vlasništvu itd., i oni su odgovarali na ta pitanja. Čini se da Isus ne daje detaljne upute vezano uz sve aspekte ljudskog života, nego više daje opće principe. Gotovo da se u Bibliji uopće ne spominje ljubav prema vlastitoj djeci, postoji svega nekoliko komentara o prijateljstvu, a ne postoji niti jedan komentar o onome što mi zovemo “romantična ljubav”, iako je ona osnova suvremenog krščanskog braka.

Današnji osnovni razlog neprijateljstvu prema homoseksualnosti je opće protivljenje prema seksualnosti kojoj nije cilj rađanje djeteta odn. koja nije reproduktivna. Ranokrščani su bili neprijateljski orijentirani prema bilo kojem obliku seksualnosti koja nije bila potencijalno reproduktivna. To se ipak ne može uzeti kao nešto što bi uzrokovalo odstupanje od krščanskih principa. Ne postoji niti riječ u Starom ili Novom zavjetu o nereproduktivnoj seksualnosti između oženjenih osoba. Većina židovskih tumača slaže se da je sve dopušteno između muža i žene. Uobičajeno je stajalište da postoji klasno orijentirana predrasuda protiv nereproduktivnog seksualnog čina između pripadnika krščana niže klase, kao i bilo koje niže klase u društvu. Izričito odbacivanje ideje nereproduktivnog seksa od strane teologa, ne odnosi se direktno na homoseksualce. Teolozi rane crkve nastojali su nametnuti svim krščanima da moraju promatrati svaki čin heteroseksualnog seksa kao potencijalno stvaranje djeteta. U to doba nije postojala niti jedna metoda kontracepcije (osim apstinencije), pa čak ni metoda plodnih/neplodnih dana. Jedini način da se izbjegnu djeca bio je da ih se ubije ili napusti. Teolozi su stoga željeli krščane uvjeriti da trebaju biti odgovorni prema stvaranju djeteta svaki puta kada bi se upuštali u seksualna zadovoljstva. Sve druge alternative su u njihovo doba bile neprihvatljive. Čini se da je zapravo sama ideja ovakvog pristupa bila zaštititi djecu. To nije bio napad na homoseksualce. Prošlo je puno vremena prije nego se ovakvo gledanje (nereproduktivni seks) proširilo i na homoseksualce, ali to se napokon ipak dogodilo.

Do kasnog 11. i početka 12. stoljeća , čini se da nije bilo nikakvih konflikata između krščanskog života i homoseksualnosti. Gay život je u 11. i 12. stoljeću prisutan svugdje, u umjetnosti, poeziji, povijesti itd. Najpopularnija literatura toga vremena bila je na ovaj ili onaj način povezana s ljubavnicima istog spola. Kler je bio na čelu ovog povratka gay kulturi. Sveti Aelred od Rivaulxa, na primjer, piše o svojoj mladosti kao vremenu u kojem nije razmišljao o ničemu drugome nego o svojoj ljubavi prema muškarcima. Postao je član cistercitskog reda i uključio je svoju ljubav prema muškarcima u svoj krščanski život na način da je ohrabrivao fratre da se međusobno vole, ne samo općenito, nego individualno i strastveno. On je citirao primjer Isusa i Sv. Ivana kao vodilju za takvo razmišljanje. “Sam Isus”, govorio je Aelred, “u svemu kao što smo mi, strpljiv i suosjećajan s drugima u svim stvarima, preobrazio je takvu vrstu ljubavi kroz izražavanje vlastite ljubavi. Jer je dozvolio samo jednom – ne svima – da položi glavu na njegova prsa kao znak njegove posebne ljubavi: i što su bili bliži jedan drugom, to su sve više tajne njihova svetog braka otkrivale sladak miris duhovne krizme njihove ljubavi.”

Nakon 12. stoljeća krščanska tolerancija i prihvaćanje gay ljubavi naglo iščezava. Pisanja Sv. Aelreda nestaju jer su bila zaključana i zaboravljena. S godinom 1150., iz nepoznatog razloga, dogodio se veliki porast netolerancije prema homoseksualcima i nasilni obračuni s židovima, muslimanima i vješticama. Žene su odjednom bile isključene iz struktura upravljanja u koje su do tada imale pristup. Odjednom su svi postali sumnjivi. Godine 1180. židovi su bili protjerani iz Francuske.

Promjena je bila jako brza. U Engleskoj u 12. stoljeću nije bilo zakona protiv židova i oni su bili na važnim mjestima u društvu, no do kraja 13. stoljeća odlazak u krevet s židovom bilo je izjednačen sa spavanjem sa životinjom ili s ubojstvom, a u Francuskoj židovi su se smjeli ubiti na licu mjesta ako bi doveli u pitanje krščansku vjeru. U to vrijeme bilo je i mnogih oštrih osuda homoseksualaca, sugerirajući da oni zlostavljaju djecu, krše naravni zakon, da su zvjerski i da donose štetu narodu koji ih tolerira. Za samo jedno stoljeće od 1250. do 1350. godine, gotovo svaka europska država donijela je zakon koji je zahtijevao smrt za čin homoseksualnog seksa. Ta reakcija pogodila je u velikoj mjeri krščansku teologiju. Kroz 12. stoljeće homoseksualni odnosi su u najgorem slučaju bili u rangu heteroseksualnog bludničenja, a u najboljem slučaju uopće ih se niti nije smatralo griješnim. U 13. stoljeću pisci kao Thomas Aquinas portretiraju homoseksualnost kao jedan od najvećih grijeha, usporediv jedino s ubojstvom.

Sveti Toma Akvinski pokušao je prikazati homoseksualnost kao nešto što je neki način protivno prirodi, upotrebljavajući najpoznatiju zamjerku da je priroda stvorila seksualnost za rasplođivanje i koristiti ju u bilo koju drugu svrhu kršilo bi prirodne zakone. Toma je bio preinteligentan da bi prihvatio samo taj razlog, pa je pokušao pronaći i druge. U svom djelu “Summa Contra Gentiles” pita se, “da li je griješno hodati na rukama kada ih je priroda namijenila nečemu drugome? Ne, to zaista nije griješno.”, pa je od toga odustao. To očito nije razlog zbog čega bi homoseksualnost bila griješna, pa traži dalje. Prvo pokušava raspravljati na način da homoseksualnost mora biti griješna jer ometa reprodukciju čovječanstva. Ali i taj mu je argument propao jer u “Summa Theologica” primjećuje, “postoji dvije vrste obveza: može se uživati kao pojedinac u obvezi koja se ne može promatrati bez grijeha, ali može se uživati i od strane grupe. U ovom drugom slučaju nijedan pojedinac nije obvezan ispuniti obvezu. Zapovijed vezana uz razmnožavanje vrijedi za čovječanstvo kao cjelinu, koje je obvezno umnožiti se fizički. Stoga je za čovječanstvo dovoljno ako se neki ljudi posvete fizičkoj reprodukciji.” Toma je priznao u “Summa Theologica” da je homoseksualnost potpuno prirodna nekim pojedincima i stoga nije griješna. Kako se onda može argumentirati da je neprirodna? On priznaje da pojam “neprirodno” zapravo nema moralni značaj, nego je to jednostavno izraz koji se dodjeljuje stvarima za koje postoji jako protivljenje. “Homoseksulanost”, on govori, “nazivaju ‘neprirodnim porokom’ obični ljudi, i stoga se može reći da je to neprirodno.” Ovakvo razmišljanje nije izmislio Toma. To je bio odgovor popularnim predrasudama tog vremena. Takvo razmišljanje nije crplo svoju snagu iz Biblije ili iz neke prethodne tradicije krščanskog morala, ali naposljetku postalo je dijelom katoličke misli. Takvi stavovi ostali su u osnovi nepromijenjeni, jer nije bilo opće podrške da ga se promijeni. Javnost je nastavila osjećati neprijateljstvo prema homoseksualcima i crkva nije bila pod pritiskom da ponovno ispita izvore svog učenja na temu homoseksualnosti.

Moguće je promijeniti crkvene stavove prema homoseksualcima i njihovoj seksualnosti jer primjedbe na homoseksualnost nisu biblijske, one nisu dosljedne, one nisu bile dijelom isusova učenja, i one nisu čak niti u osnovi krščanske. Moguće je jer je krščanstvo duži period svoga postojanja bilo nezainteresirano, ako ne za prihvaćanje homoseksualca i njihovih osjećaja, onda barem nezainteresirano za otvoreno neprijateljstvo prema njima. Moguće je jer su osnivači vjere posebno držali ljubav kao sredstvo za prevazilaženje grešaka biologije i kao cilj, a ne sredstvo. Možda nije moguće iskorijeniti netoleranciju iz sekularnog društva, jer netolerancija je do neke mjere neiskorjenjiva, ali crkveni stav se može i mora promijeniti. Bilo je drugačije u prošlosti, i može opet tako biti. Promatrajući sekularno društvo prije skoro 2400 godina, Platon je ustvrdio “gdjegod se smatralo homoseksualne odnose sramotnima, to je bilo zbog zla u zakonodavstvu, despotizma od strane vladara i kukavičluka onih nad kojima se vladalo.”

Postoji mnoštvo prethodnih slučajeva u crkvenoj povijesti koji pokazuju da crkva može usvojiti pozitivniji stav. Kako je jedan nadbiskup homoseksualac napisao u 12. stoljeću “nismo mi ti koji učimo Boga kako se ljubi, nego On uči nas. On je učinio našu narav punom ljubavi.” Njegov suvremenik je napisao “Ljubav nije zločin. Kada bi bilo pogrešno voljeti, Bog ne bi obvezao duhovnike na ljubav.” Ove izjave dolaze iz krščanske zajednice, iz krščanske vjere. Ta zajednica se može i mora podsjetiti na svoja nekadašnja vjerovanja, svoje nekadašnje prihvaćanje.






Opaska:
Preuzeo s bloga Backward Spiral. Prijevod by moja malenkost. Unaprijed se ispričavam na mogućim netočnostima ili nespretnostima u prijevodu. Imate link, pa možete pročitati i originalnu verziju. Originalnom tekstu dodao sam linkove na reference iz Biblije ili drugih izvora.