Predsjednički izbori 2009.

Milan Bandić

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Za mene seksualna orijentacija ljudi ne igra nikakvu ulogu kada biram suradnike. Važni su mi poštenje, stručnost i iskustvo osobe. Na koncu imam među mnogobrojnim suradnicima i homoseksualaca.
Izvor

Protiv istospolnih brakova… , izjasnio se večeras u “Otvorenom” predsjednički kandidat Milan Bandić.
- Stvar je izbora, ali protiv sam poistovjećivanja muškog i ženskog braka s onim istospolnim – kazao je.
Izvor

Andrija Hebrang

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Nečija homoseksualna sklonost ne bi utjecala na moju odluku pri izboru savjetnika u Uredu predsjednika.
Izvor

Omogućiti homoseksualne brakove - Ne
Omogućiti posvajanje djece homoseksualnim parovima – Ne
Izvor

Homoseksualci su za vas...
Ravnopravni članovi zajednice.
Imate li među bliskim, dobrim prijateljima homoseksualca koji živi u Hrvatskoj?
Da.
Izvor

Ivo Josipović

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Ne zanima me seksualna orijentacija osoba s kojima radim.
Izvor


Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Ivo Josipović nije želio komentirati zbog svog mišljenja o emisiji “Trenutak istine”, ali njegov stav lako se može iščitati iz prijašnjih izjava koje je dao raznim medijima, kako je “sreća njegova djeteta i njegova sreća”.
Izvor

Da li biste podržali zakonodavne promjene za ozakonjenje istospolnih brakova?
Nije bitan naziv zajednice. Omogućio bih da ljudi u istospolnim zajednicama uživaju ista prava i obveze kao i one u braku.
Izvor

Josip Jurčević

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Savjetničko mjesto prvenstveno zahtijeva stručnost, moralnost i socijalnu odgovornost, a osobne sklonosti i orijentacije su prava privatnosti. Prema tome, deklarirana homoseksualnost ne bi bila ni prednost niti nedostatak.
Izvor 


Damir Kajin

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Iako me neki od njih drže homofobom, ja to nisam, ali nisam ni da usvajaju djecu, no kada je riječ o radnom mjestu, nije mi bitno kojeg ste nacionalnog, vjerskog, spolnog opredjeljenja, već da ste mi vrijedan i lojalan suradnik.
Izvor 

Zbog nekih izjava o homoseksualcima optuženi ste za homofobiju. Osjećate li, doista, zazor prema osobama istospolne orijentacije?
- Ako me pitate da li bih istospolnim parovima dopustio posvajanje djece, moj decidirani odgovor glasi "Ne". S druge strane, treba im omogućiti prava koja imaju osobe u izvanbračnim zajednicama i, razumije se, posve ih zaštititi od bilo kakvog šikaniranja. Ali ni homoseksualci ne bi trebali pitanjem djece provocirati cjelokupnu hrvatsku političku scenu. Ja sam spreman braniti sva prava tih ljudi i njihov integritet, ali isto tako moram ponoviti da sam protivnik mogućnosti da homoseksualci posvajaju djecu.
Izvor

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Da bih bio sretan takvim izborom, ne bih. Da bih morao prihvatiti i pružiti sve što roditelj može pružiti, apsolutno bih, te bih nastavio voljeti svoje dijete. Kao svaki roditelj volio bih imati unuke, djecu s kojom bih se u starim danima mogao radovati
Izvor

Boris Mikšić

Što mislite o legalizaciji istospolnih brakova?
Istospolni brakovi su protuprirodni, a sve što je protuprirodno ne smije se legalizirati iako nisam protiv ničije osobne odluke.
Izvor

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Ne bih imao ništa protiv da moje dijete javno iskazuje svoju seksualnu orijentaciju, kakva god ona bila
Izvor

Dragan Primorac

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?

Niti prednost niti mana. Jedino bitno je stručnost kandidata i profesionalno iskustvo za rad na mjestu za koje se javlja. Iako sam odgojen tradicionalno, smatram da seksualna orijentacija ne bi smjela biti odlučujući faktor nego prije svega znanje i stručnost.
Izvor 

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Odgovoriti na hipotetska pitanja poput ovog jednako je teško kao i predvidjeti životne situacije u budućnosti. Svatko ima pravo navlastiti izbor. Ja sam odgajan u obitelji s tradicionalnim vrijednostima te na taj način odgajam i svoju djecu
Izvor

Homoseksualci su za vas...
Ljudi čija se prava moraju poštivati.
Imate li među bliskim, dobrim prijateljima homoseksualca koji živi u Hrvatskoj?
Ne, ali imam poznanika.
Izvor

Vesna Pusić

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Bilo bi mi potpuno svejedno.
Izvor 

Omogućiti homoseksualne brakove - Da
 Omogućiti posvajanje djece homoseksualnim parovima - Ne
Mišljenja sam da istospolni brakovi nisu problem. Država ne treba ulaziti u to kako netko odluči stupiti u brak. Osobno ne bih imala nikakav problem s tim da ljudi u istospolnim zajednicama posvajaju djecu, ali kako živimo u dosta konzervativnom društvu, djeca posvojena od istospolnih parova imala bi problema u društvu i zato za takvu odluku treba još pričekati.
Izvor

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Da
Izvor

Vesna Škare-Ožbolt

Omogućiti homoseksualne brakove - Da
Omogućiti posvajanje djece homoseksualnim parovima - Ne
Izvor

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Moram priznati da nisam ni razmišljala o tom pitanju, to je složena situacija o kojoj uopće ne razmišljam
Izvor

Nadan Vidošević

U slučaju da imate dva kandidata za isto mjesto savjetnika u Uredu predsjednika s istim kvalifikacijama, bi li činjenica da je jedan od njih deklarirana homoseksualna osoba bila prednost ili nedostatak pri zapošljavanju?
Ni jedno ni drugo, presudilo bi ono intuitivno što svi imamo.
 Izvor 

Omogućiti homoseksualne brakove - Ne
Ne slažem se, ali svaka društvena skupina ima pravo biriti se za prostor vlastite slobode
Omogućiti posvajanje djece homoseksualnim parovima – Ne
Izvor

Biste li podržali svoje dijete da odluči objaviti svoju homoseksualnost, kao što je to učinio jedan kandidat u trenutku istine?
Moje dijete bi uvijek bilo moje dijete, uz napomenu kako nije pristaša javnih objava. Ipak je naša seksualnost naša najintimnija stvar.
Izvor

Klikni za ostatak posta...

Još jedan

Zar nije presladak? Nisam ironičan. Probajte vi igrati ragbi, kažu jedan od najgrubljih i najmačističkijih (??) sportova uopće, pa da vidimo koliko će vama zubi ostati. A da stvarno nisam ironičan, nego mi se čak podiže lijeva obrva, pokazat će i slike ispod (u međuvremenu je popravio zube).

Gareth Thomas, 35 godina, 1,92m i 101 kg čistih mišića (znam da je to u ovom kontekstu nevažan podatak, ali možda vam pomogne da se lakše udubite u priču, znam da je meni pomoglo), jedna od najvećih i najpopularnijih sportskih legendi u Velikoj Britaniji, igrač koji u povijesti ima najviše nastupa za nacionalnu ragbi ekipu Walesa, i dalje aktivan igrač, prije nekoliko dana objavio je svijetu da je gej.

Uvijek je vijest kada neka poznata osoba javno obznani svoju homoseksualnost, no dok se u javnosti i očekuje da tamo neki pederčići budu glumci i pjevači, o frizerima da niti ne govorim (dovoljno je da je netko frizer pa da počnu pljuštati kojekakvi komentari), kada to napravi jedan mačo frajer, još k tome jedan od najuspješnijih sportaša u izrazito muškom sportu, e onda je to vijest za sve naslovnice, pa čak i u, na takve stvari pomalo naviknutoj, Velikoj Britaniji.

Volim ovakve priče, pronalazim se u njima, ne zbog toga što sam i sam strašno, ili uopće, mačo, nego što one pokazuju da smo svi zapravo jednaki i da svi prolazimo kroz slične stvari, i što je još važnije, da nismo sami. Kada sam odrastao, tako nešto se nije moglo pročitati. Ne mogu reći da sam tada previše patio. Naravno da me je spoznaja o vlastitoj homoseksualnosti mučila, naravno da sam se molio Bogu da me promijeni, naravno da sam se nadao da je to samo faza, naravno da sam živio u strahu da me se ne otkrije, naravno da sam glumio od 0-24h, naravno da se nikome nisam mogao obratiti, naravno da nikoga sličnog nisam poznavao, ali ipak uz sve to prilično sam rano shvatio tko sam i zapravo sam se s time pomirio i počeo pripremati na život koji mi slijedi. Mislio sam, ako budem dovoljno dobro glumio, ako budem kukavica, možda uspijem barem u miru proživjeti život koji mi je dodijeljen, a kojeg nisam tražio? Možda nekako uspijem spojiti nespojivo? Možda si stvorim neku svoju sreću i mir?

I danas se uvjeravam da ovo što imam, zaista jeste sreća i mir. I uvjeren sam u to. Siguran, dapače. Ali, ipak, je li to zaista? Potpuno iskreno znam u sebi da mi ne treba više. Zadovoljan sam s onim što imam. Ali, je li zaista sreća i mir biti 0-24h na oprezu? Ili se tu radi samo o navici, o nečemu s čime sam jednostavno naučio živjeti? Nešto što je jednostavno postalo dio mene? Je li zaista sreća i mir biti opušten samo unutar svoja četiri zida? Je li pravi život onaj unutar četiri zida, a sve izvan toga samo nužno zlo? Ali ne, više mi ne pada na pamet moliti se, jer znam da nisam za ništa kriv, niti išta loše činim. Jednog dana…

Volio bih da je ovakvih priča, kao što je Garethova, bilo i kada sam sam odrastao. Bilo bi puno lakše da sam se barem s nekim mogao identificirati, barem s nekim tko nije Boy George, nije da njemu išta fali, ali znate na što mislim. Današnji klinci su s jedne strane puno sretniji, ali s druge strane i pod puno većim pritiskom. Dok se u naše vrijeme o homoseksualnosti uopće nije razgovaralo, pa je samim time pritisak na homoseksualce bio puno manji, danas vlada gotovo histerija tko je, a tko nije homoseksualac ili što je ili što nije gej ponašanje. Ali valjda je to nešto kroz što kao društvo moramo proći. I zato se nadam da će ovakve priče pomoći javnosti shvatiti da su homoseksualci zapravo najobičniji ljudi koji se nalaze svuda oko njih. Možda jednog dana…

Priča je klasična. Gareth je odrastao u muškom svijetu ragbija gdje samo «pravi muškarci» prolaze. Ako ovo nije slika i prilika "pravog muškarca", onda ne znam što jest! Insinuacije da bi mogao biti išta drugo osim stopostotnog heteroseksualca, pa čak i samo u vidu šale, bio je spreman brutalno demantirati šakama. Od djetinjstva je živio u laži i pretvaranju i pokušavao biti «normalan muškarac» kako bi zadovoljio očekivanja svih oko sebe i kako bi se uklopio. Sa 16 godina je znao tko je, ali znati i prihvatiti su dvije različite stvari. Kako bi se uklopio, izlazio je s djevojkama, ali izbjegavao je svaku intimnost s njima. Ragbi je bio njegov cijeli život, jedina stvar zbog koje je živio i priznanje nije dolazilo u obzir. Pred muškim prijateljima je glumio, slušao ih i naučio kako komentirati djevojke, za koje govoriti da su u redu, a za koje da to nisu, izmišljao priče o vlastitim osvajanjima. Čak se i oženio djevojkom s kojom je bio u vezi još iz vremena srednje škole. Učinio je sve kako bi bio «normalan», ali  u jednom trenutku više nije mogao izdržati.

Kaže da je cijeli život zapravo proveo u strahu, s grčem u želucu, osjećao se kao tempirana bomba koju je pokušavao potisnuti negdje duboko u sebe. Prvo seksualno iskustvo s muškarcem imao je s 18 godina, te iako se za vrijeme seksa osjećao dobro, nakon toga ga je preplavio ogroman osjećaj krivnje i obećao si je da se to nikada više neće ponoviti. Pokušao je sve u sebi zanijekati, stalno se molio Bogu da mu pomogne. Nadao se da će se jedno jutro samo probuditi i da će svi ti njegovi «prljavi» osjećaji nestati.

Prolazio je kroz mnogobrojne krize, u jednom trenutku je pomišljao i na samoubojstvo. Izmjenjivale su se suze, strah i potpuni očaj. Nekih dana bi se budio s mišlju kako je sve u redu, a drugih se nije mogao pogledati u ogledalo, zbog straha, zbog laži koje je govorio svima oko sebe, a ponajviše svojoj supruzi.

Postao je majstor u skrivanju i mogao je odglumiti heteroseksualca do u najmanje detalje, ponekad i pretjerujući u agresivnosti, pa čak i ulazeći u tučnjave, sve samo kako njegovo pravo ja ne bi izašlo na vidjelo. Ali kada bi se povukao u sebe, osjećao je samo samoću, nemir i sram. Stvorio je svoj unutarnji svijet koji uopće nije bio lijep.

Najviše od svega ga je bolio osjećaj krivnje zbog neiskrenosti prema vlastitoj supruzi, prema nekome koga je, kako kaže, zaista volio, prema nekome tko ti svaki dan kaže da te voli i kome ti svaki dan kažeš da ju voliš, a u isto vrijeme znaš da tvoje pravo ja želi nešto drugo i da to nije stopostotna i istinska ljubav. Sa suprugom je svake nedjelje išao u crkvu, stalno je molio Boga: Imam Jemmu, volim je, molim Te učini da nestanu oni moji osjećaji. Kaže da je želio da taj brak uspije, da je istinski želio s njom provesti cijeli svoj život, vjerovao je da može onaj drugi dio svoje osobnosti zauvijek držati zaključanim. Ali i dalje su ga privlačili muškarci, čak je odlučio to i prihvatiti, pod uvjetom da nikada ništa ne učini po tom pitanju. Nije uspio. Kada bi igrali utakmice u gostima u Londonu, znao bi se, prestrašen da ga netko ne prepozna, ipak otšuljati u kakav gej bar ili klub, nakon toga osjećajući se prljavo i prepun krivnje, uvijek obećavši si da to nikada više neće ponoviti.

Iako se se već i ranije udaljili jedno od drugog, na kraju više nije mogao izdržati i sve joj je priznao. Odlučili su se rastati, te iako su ostali u dobrim odnosima i prijatelji, osjećao se kao da mu se život raspada. U trenutku najdublje krize i potpunog emocionalnog sloma, pomoć mu je stigla odakle ju je najmanje očekivao. Sve je priznao treneru, a odmah nakon toga i dvojici najboljih prijatelja iz tima, koji nisu niti trepnuli nego su mu pružili podršku i rekli da to ne igra nikakvu ulogu u tome što misle o njemu. Kada je vijest procurila i među ostale, Gareth kaže da je nevjerojatno koliku je podršku i razumijevanje dobio od suigrača, te da se nitko od njih nije čak niti distancirao od njega. Kaže da ga nikada nije privlačio nitko od suigrača, te da je mogao jednostavno isključiti emocije i nikada ne prijeći tu liniju. Najveći strah mu je bio da bi suigrači mogli pomisliti da prema njima ima neke skrivene želje i da bi ga mogli odbaciti.

U tome ga u potpunosti mogu razumjeti, jer znam da je i kod mene vrlo slično. Niti jedan moj hetero prijatelj me seksualno ne privlači. Sjećam se da sam za neke od njih, prije nego smo postali dobri prijatelji, i pomišljao da su privlačni, kao što je valjda normalno da svaka osoba, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, pomisli kada ugleda privlačnu osobu spola koji ju privlači, ali čim bi se malo bolje upoznali, svaka pomisao na išta drugo osim prijateljstva je nestala. Mislim da sam to već jednom napisao, pomisao na išta drugo osim čistog prijateljstva s bilo kojim od mojih hetero prijatelja mi je u rangu incesta, rekao bih potpuno gnjusna i odbojna.

Ohrabren reakcijom suigrača, Gareth je odlučio izaći u javnost i to bez ikakve prisile od strane bilo koga. Nada se kako bi njegovo priznanje moglo pomoći u promjeni stava prema homoseksualcima u sportu, kao što je došlo do promjene u nekim drugim profesijama. Želi pomoći očajnim mladim ljudima zbunjenim svojom seksualnošću, de ne provedu kao on 20 godina patnje u tišini, prestrašeni da kažu ili se bilo kome povjere. Broj dječaka koji prestrašeni zbog svoje seksualnosti zovu ChildLine, telefonsku liniju za psihološku pomoć djeci u Velikoj Britaniji, narastao je na 3.500 ove godine. Gareth kaže da ne zna hoće li njegov iskorak ikome pomoći, ali ako to navede barem jednog dječaka da nazove ChildLine, smatrat će da se sve zajedno isplatilo.

Prije iskoraka u javnost, podršku je dobio i od svojih roditelja, obitelji i prijatelja, pa čak i ako javnost bude uzrujana njegovim priznanjem, utjehu nalazi u ljubavi svojih najbližih. Kaže da mu nije namjera voditi kržarski rat, ali da konačno može sa ponosom reći tko je i što je, iza njega stoje rezultati i jedna od najvećih ragbi karijera i sve je to uspio kao gej osoba. Želi poslati pozitivnu poruku drugim homoseksualcima da i oni mogu uspjeti, ali bez prolaska kroz pakao kroz koji je on morao proći. Kaže, vremena su se uvelike promijenila u odnosu na vrijeme kada je on započinjao svoju karijeru prije 20 godina.

Danas je Gareth samac i može izlaziti s kime želi bez straha. Kaže da se ponovno osjeća kao tinejdžer, ponovno proživljavajući svoju mladost i otkrivajući tko je zapravo.

Nada se da će i dalje moći izaći van sa svojim muškim prijateljima, bez da ljudi automatski pomisle da je s ljubavnikom.

Kaže, ako si gej, to ne znači da ti se sviđa svaki muškarac na planeti. Ne želi biti poznat kao gej ragbi igrač. Najprije je igrač ragbija i muškarac. To što je uz to i gej, potpuno je nevažno. Volio bi, kaže, kad bi za deset godina javnost za gej sportaše reagirala «Da, i?».

Ne znam kako vi, ali da sam ja samac, potražio bih njegov profil na Fejsu. Mislim ono, nikad se ne zna, sreća prati hrabre, tko ne riskira taj ne profitira i sve ostalo.

 

Ako vam treba još malo nagovaranja, možda pomogne još koja slikica iza klika na ostatak posta?

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: You Better Not Cry - Stories for Christmas

Ovo je možda jedna od najljepših knjiga koje sam ikada držao u ruci i pri tome mislim bukvalno na sam predmet - knjigu. Kada skinete ovaj perverzni i opsceni omot, ispod njega se nalaze jednostavne tvrde korice, lagano hrapave i obojane u najbožićnije zelenu boju koju možete zamisliti, bez ikakvih natpisa, osim što je na hrptu utisnuto svjetlucavim najbožićnije crvenim slovima: Augusten Burroughs: You Better Not Cry. Za potpuni ugođaj, još mi je samo nedostajala ona trakica s resicama za označavanje stranica, što ju neke knjige imaju.  Sve mi to ima starinski feeling, zapravo me podsjetilo na ona stara izdanja Zagorkine Gričke vještice, valjda tamo negdje iz 50-tih godina prošlog stoljeća. A onda i kad otvorite, lagano žućkasti hrapavi papir, crna slova i opet ta najbožićnije crvena boja kojom su otisnuti naslovi priča, footeri, headeri i male grančice božićne imele koje ukrašavaju svaki novi odjeljak. Mali format koji tako dobro leži u ruci. Meni je sve to super i sasvim dovoljno da me obuzme milina čim sam dohvatio knjigu u ruke. Pa čak i kada sam zašpricao korice guleći naranču, čak su mi se i te mrlje koje su ostale na koricama svidjele, jer znam da su od naranče, a iz nekog razloga naranče mi imaju, između ostalog, i miris na Božić. Valda zato što smo nekada naranče jeli samo po zimi i što se obavezno pod borom našla i kakava naranča, više dekoracije radi.

A što se tiče same knjige, i to njezinog sadržaja, neću puno gnjaviti. Augustena jako volim. Volim njegov humor, način na koji promatra svijet oko sebe i volim kako priča priču. Sve je to opet ovdje. Ipak, nije to Running with Scisserrs i nije to Dry, i možda malo prežvakava već napisano, ali za mene to nije smetalo da ponovno istinski uživam.

Pred prošli Božić sam pročitao Holidays on Ice, božićne priče od Davida Solarisa i baš su mi fino legle, baš kao što su mi i sada fino legle priče Augustena Burroughsa.

U knjizi se nalazi sedam memoraskih božićnih priča, tri iz djetinjstva i četiri iz njegova odrasla života. Augusten muči roditelje s nemogućim željama za poklone, pravi božićni kolač, unakazi čokoladnog Djeda Mraza gotovo prirodne veličine, budi se gol u hotelskoj sobi pokraj starog Djeda Mraza, mrtav-pijan provodi Božić na ulici s beskućnicima.

I što dalje čitate, priče su sve bolje, a kulminacija je u zadnje dvije priče. U njima Augusten opisuje dva Božića sa svojim partnerima, jednim koji boluje od AIDS-a i drugim, deset godina kasnije, zakletim ateistom. To nisu srcedrapateljske priče, nisu ni tužne ili cinične, jednostavno su pune ljubavi, topline, neke sjete i nostalgije, možda baš poput osjećaja koje Božić u meni budi. U nekim njihovim dijelovima sam se i prepoznao i to možda čak i na neugodan način, ali sve je to OK. Volim kada nešto osjetim prema knjizi, volim kada osjetim neke emocije, kada se nečega prisjetim, možda čak i kada nešto naučim.

Da ne bi bilo zabune i da se ne bi opet neki ugrizli za usne, ovo su memoarske priče jednog geja. Iako nema šokantnih scena kao u nekim Augustenovim drugim knjigama, ipak se radi o pederizmu, što ne znači da ova knjiga nije za svakoga tko ima imalo otvoren um.

Knjiga je potpuno svježa, izdana prije nešto više od mjesec dana, još vruća ispod čekića. Nije opsežna, lako se čita, taman da ju počnete čitati tjedan dana prije Božića i da svaki dan pročitate jednu priču koja će vas uvesti u božićno raspoloženje, iako to nisu božićne priče za svačiji ukus, više za nas, malo čudne i uvrnute. I još zamislite čitati jednu ovakvu knjigu na jedan ovakav savršeno sniježni zimski dan kao što je danas? A možda još bolje pričekati predvečerje, uvaliti se u fotelju sa šalicom vrućeg čaja u ruci, dok najdraži gleda TV uz smanjeni ton na minimalno kako vam ne bi remetio koncentraciju? Nisam siguran postoji li neka ljepša situacija...

Možda ovu knjigu ne bih preporučio nekome tko još ništa nije pročitao od Augustena, ne znam niti sam zašto. Na neki način mi djeluje kao mala stanka pred njegovu slijedeću pravu knjigu. Ovo je onako, lagano i opuštajuće pedersko božićno štivo, koje to ipak nije u potpunosti, niti potpuno lagano, niti potpuno opuštajuće, a ni potpuno pedersko. Ali baš onako nekako simpatično i baš nekako taman.

I sasvim prikladno, You better not cry, I'm telling you why, Santa Claus is Coming to Town. Gejevi, navodno, vole sve što je blještavo, baš kao u jednoj Augustenovoj priči.

Nevjerojatno. Radi se o računalno upravljanom svjetlosnom showu.



Jedna od boljih fora:

Danas opet ja kuham. Moram požuriti jer je skoro već 13:00h. Unaprijed se veselim kuhanju uz ovaj nevjerojatno idilični zimski pogled kroz prozor. Kuham nešto vrlo jednostavno, ipak je danas subota. Ugodan vikend vam želim.

Klikni za ostatak posta...

Bili smo vrijedni danas i jučer

Ovo je bio još jedan od onih savršenih vikenda. Vikend kakav najviše volim, mir, kućni ljubimac i ja.

Malo smo zamijenili uloge ovog vikenda. U subotu je on bio zadužen za pospremanje, usisavanje prašine, pranje kupaonice i dvije mašine veša. Ja sam imao prije podne neke obveze, ali sam zato popodne napravio naš omiljeni kolač. Možda jednom napišem i recept.

A danas je bila prava uživancija. Dok se on uglavnom izležavao pred televizorom, ja sam bio zadužen za mali šeceraj i nedjeljni ručak i stvarno sam uživao svake sekunde dok sam čistio mrkvu ili iznad štednjaka otpijao lagane gutljajčiće vina. Povrtna juha, pileća prsa s porilukom i rižom, zelena salata, kolač od jučer, ma tko bi uopće mogao poželjeti nešto bolje?

Još dok se ručak lagano krčkao, zajedno smo posijali našu božićnu pšenicu. Lijepo smo raširili novine, pripremili zemlju, sjeme, dvije posude (od kojih je jedna fenomenalana i istina je da bi možda više odgovarala Uskrsu, ali nema veze) i baš kao pravi gej-pederski par iz kakve srcedrapateljske drame na Hallmarku prionili na posao dodirujući se ramenima. Sve to uz nenadmašni nedjeljni popodnevni program radio Sljemena. Poslije sem valjda još pet puta išao provjeravati je li možda već niknula pšenica. Popodne malo dremuckanja uz Kim i Aggie, čaj i dovršetak knjige koja mi je izmamila osmijeh na usne. Fakat me uhvatilo neko ugodno zimsko raspoloženje. I kao šlag na vrhu dana, upravo je počeo padati snijeg. Ne mogu vjerovati! Možda se odem van malo i prošetati.

Baš sam bio sretan sve dok mi raspoloženje nisu pokvarile loše vijesti u Dnevniku. Želudac me zabolio, ali za pravo. Nesreće, kriza, nezaposleni, javne kuhinje… Otišao sam malo na web, a u dobro raspoloženje me vratio kućni ljubimac komentirajući Woody Harrelsona u filmu na kojeg je naletio na nekom kanalu. Mislim da je zaljubljen u njega i to oduvijek. Nešto slično kao što sam ja zaljubljen u Chrisa Melonija. Sjetio sam se da sam jednom davno vidio neke zgodne fotke Woodyja, pa sam ih brže bolje otišao pronaći. Ponekad čak i kućni ljubimac pokaže smisao za lijepo. E ovo je točka na kraju jednog savršenog dana.

Klikni za ostatak posta...

Antonio Vivaldi: Ercole su'l Termodonte

Znao sam prigovarati kako među ključnim riječima putem kojih ljudi ovdje dolaze debelo prevladavaju najobičnije prostote. U jednom postu sam došao do zaključka da bih možda trebao pisati o finim i pristojnim stvarima, ako me već to, kao navodno, smeta. I eto, odlučih poduzeti nešto po tom pitanju.

Kada ste zadnji puta gledali operu? Znam, i ja bih se trebao također stidjeti i zato evo malog iskupljenja i to ne bilo kakvog. Nisam htio staviti nešto već totalno isfurano. Verdijeva Aida već mi na uši izlazi, Bizetovu Carmen već znam napamet, Mozartovu Čarobnu frulu često sanjam, Rossinijevog Seviljskog brijača mogao bih i sam otpjevati.

Htio sam staviti nešto posebno, rijetko izvođeno i onda mi je na pamet pala prava poslastica: Vivaldijeva opera Herkul na Termi. Radi se o baroknoj operi iz 18. stoljeća i temelji se na devetom od 12 Herkulovih zadataka koje je morao izvršiti kako bi postao besmrtan: da donese pojas moći amazonske kraljice Hipolite. Herkul je zapravo rimska kopija grčkog mitskog junaka Herakla, ali to sada nije važno.

Uglavnom, Herkul ili Heraklo, svejedno, naoružan lukom i strijelom i nekakvom kvrgavom batinom od masline i obučen u neprobojnu kožu Nemejskog lava (antički pancirni prsluk) je sve te zadatke uspješno izvršio i tako se proslavio kao najveći grčki heroj, a kasnije i rimski.

No nije on imao samo uzbudljiv junački život, nego i ljubavni. Ženio se četiri puta, a muških ljubavnika je imao toliko da ih je nemoguće izbrojati, barem tako tvrdi grčki povjesničar Plutarh.

Kako su stari Grci bili nadaleko poznati štovatelji muškog tijela, a za njima puno nisu zaostajali niti Rimljani, zahvaljujući toj njihovoj vrlini mi danas potpuno autentično znamo kako je Heraklo izgledao. Naime, stari Grci i Rimljani su za sobom ostavili njegovih skulptura i slika na svakom uglu.

Heraklo s velikom toljagom

Ovdje je Heraklo prikazan u borbi s krvoločnim Amazonkama, što me opet vraća na početak i pravu svrhu ovog posta, a to je Vivaldijeva opera Herkul na Termi, što je neka rijeka u današnjoj Turskoj, gdje su živjele Amazonke. Uglavnom, slijedi nešto za prave ljubitelje opere.

Ako ste već sutra htjeli otrčati do najbližeg HNK, moram vas razočarati. Ova verzija je prikazana na jednom festivalu u Italiji, a u ulozi Herkula je američki tenor Zachary Stains, mada, mislim da bi se našao kakav pogodan kandidat za istu ulogu i u zagrebačkom HNK.

Priznajem da Randall Scotting, Zacharyjev partner u operi, malo čudno zvuči, ali to vam se stručno zove kontratenor. Ne znam je li u pitanju to što su na premijeri 1723. godine sve ženske uloge pjevali kastrati, zbog papinske zabrane da žene nastupaju na pozornici? Ali Randall ovdje nema žensku ulogu, a s takvim nogama niti ne može. Ne znam, jednostavno ne znam...

Kako god, iza klika slijedi pravi Opera Box. Još tri kratka isječka iz iste opere i vrlo zanimljiva scenografija!

Klikni za ostatak posta...

Điha, điha

Peri ruke, ne diraj lice, grgljaj slanu, pij toplu, jedi zdravo, dezinficiraj, izbjegavaj ljude, opusti se, spavaj, izlaži se suncu, cijepi se, ne cijepi se, ne pij alkohol, ne puši, budi aktivan…

Svaki dan smo zatrpani morem savjeta kako se zaštititi od svinjske gripe. Priključio se i kako-zadovoljiti-vašeg-muškarca-na-1001-način Cosmo i to s konačno jednim korisnim savjetom protiv svinjske gripe. Ako se baš morate seksati, onda se seksajte u pozi «obrnuti kauboj», pri čemu aktivan partner leži na leđima, a pasivan ga uzjaše ali tako da mu okrene leđa.

Cilj «igre» je što je više moguće udaljiti usta i noseve kako bi se spriječilo unošenje virusa. Poza i nije tako loša, aktivan partner ima savršen pogled na stražnjicu pasivnog partnera, a pasivan partner ima pogled, što ja znam, valjda na neku lijepu sliku na zidu. Ili može, ako mu postane dosadno, kriomice baciti pogled na televizor, dapače, može i šaltat programe, a da ga se ne uhvati na djelu. Ako su mu fetiš stopala, gdje ćeš bolju poziciju? Ako prakticira jogu, neće mu biti teško niti sagnuti se naprijed i posisati prst na nozi aktivnog partnera. To valjda nije jedan od mogućih puteva zaraze? Barem ne od svinjske gripe? Može pokušati jahati «bez ruku» tako da stavi ruke na bokove ili iza glave, a pri tome može i remenom vitlati po zraku uzvikujući điha-điha, ili ako baš želi biti autentičan, onda Yee-Haw, Yee-Haw. Ako ga zabole noge, može se malo odmoriti tako da se rukama osloni na krevet ili na ramena aktivnog partnera, pri čemu ga aktivan partner može dodatno stimulirati tako da mu nadražuje bradavice ili ako ima dovoljno dugačke ruke... A najbolje od svega, pasivan partner u ovoj pozi može sam sebi određivati ritam jahanja, o dubini da niti ne govorim, a prilično je zgodno i to što može zakretanjem torza i zdjelice podesiti kut penetracije i tako zahvatiti i najskrivenije kuteve, kako je to lijepo prikazano na slici iznad.

Uglavnom čini mi se, jer skrušeno moram priznati da nikada nisam probao pozu obrnutog kauboja nego samo, konzerva kakva jesam, najobičniju konzervativno-tradicionalnu pozu običnog kauboja, dakle čini mi se da su mogućnosti i slobode u pozi obrnutog kauboja debelo na strani pasivnog partnera. Aktivan pratner može samo ležati i, što ja znam, pridržavati pasivnog partnera za bokove da ne padne? Ali opasnost od pada uvelike ovisi i o obdarenosti aktivnog partnera, te količini lubrikanta koji se koristi, pri čemu je obdarenost obrnutopropocionalna mogućnosti pada, a količina lubrikanta proporcionalna. Tu je i opasnost od ozlijede aktivnog partnera, možete si već zamisliti što se sve može dogoditi, pa možda poza nije pogodna za totalne početnike. Nekako mi se čini da je najbolje, kao i kod svih stvari u životu, pronaći zlatnu sredinu.

Uglavnom, ima nešto u tim kaubojskim šeširima…

Klikni za ostatak posta...

Cocteau Twins

Zanimljivo mi je kod Cocteau Twinsa što vjerojatno nitko ne svijetu ne razumije o čemu zapravo oni pjevaju. Nekako si mislim da niti oni sami nisu sigurni. Kada sam, još davnih dana tamo u 80-tima, čuo da su iz Škotske, pomislio sam da je razlog tome što si im možda pjesme na škotskom ili na nekoj verziji škotskog engleskog. Poslije sam shvatio da je pravi razlog osebujan način pjevanja njihove pjevačice Elisabeth Fraser. Ali čak i kada na internetu pronađete tekstove njihovih pjesama, to vam neće puno pomoći.

Sve to zapravo i nije nikakav nedostatak, dapače, eterični glas Liz u kombinaciji s kompleksnim melodijama i čudnim gitarskim zvukovima, sve to zajedno zvuči nekako mistično i bajkovito, a za mene još i nevjerojatno smirujuće. Zato mi je njihova glazba zapravo idealna podloga za odlutati u neki nestvaran svijet i malo se prepustiti sanjarenju. Uvalim se u fotelju, nabijem slušalice na uši, skuham si kakav fini čaj, zatvorim oči i odlutam u magični svijet polumraka sjevernih krajolika, igre polarne svijetlosti na tamnoplavom nebu, usamljenih kućica zametenih u snijegu, jelena, medvjeda i drugih dragih životinja. Zamislim si kako letim iznad svega toga i unatoč hladnom vjetru i pahuljicama što im ponekad dozvolim da mi šibaju u lice, osjetim u srcu i tijelu potpunu sreću, mir i toplinu. Eto tako Cocteau Twins djeluju na mene. I feel perpetual, kako kažu u jednoj pjesmi.

Još da u scenu ubacim Djeda Mraza kako leti u svojim saonicama sa sobovima, osjećaj bi bio potpuno Božićni. Možda to i nije loša ideja? Ne mora to baš biti Djed „djed“ Mraz, mogao bih recimo zamisliti Djeda „dobro-držećeg-u-najboljim-godinama-recimo-od-35-do-50“ Mraza? A možda to ipak i nije tako dobra ideja, jer se bojim da bi tada sanjarenje otišlo u nekom sasvim drugom smjeru od onoga kojeg želim kada mi treba malo opuštanja.

Valjda pod utjecajem njihove pjesme Iceblink Luck, uvijek sam povezivao Cocteau Twinse s takvim gotovo nestvarnim sjevernim krajolicima, pa ih se zapravo najčešće i sjetim baš u pred i oko Božićno vrijeme. Možda nekome drugom njihova glazba izaziva sasvim drugačije asocijacije, ali siguran sam da ipak moraju biti povezane s prirodom i to onom iskonskom i magičnom.

Volim takvu glazbu uz koju mogu negdje odlutati, potpuno zaboraviti na sve oko sebe. Možda je sanjarenje zapravo bijeg od stvarnosti, ali stručnjaci kažu da je ono zapravo zdravo i da potiče kreativnost, proces razmišljanja koji mozgu dopušta rad novih nastavaka i veza, te opušta kreativne moždane vijuge. Upravo sam to pročitao na webu. Ne znam je li to točno ili nije, ali znam da mene sanjarenje strašno opušta.

Jedna od najljepših stvari je utonuti u san usred kakve lijepe maštarije. Od kada sam počeo gotovo svakodnevno sanjariti prije spavanja, a to je bilo prije sigurno 15-tak godina o čemu sam već pisao, život mi se zaista promijenio na bolje. Kuc, kuc, kuc… pljuc, pljuc, pljuc… tu je baba zakopala kost i sve  ostalo. Ne znam ima li to veze sa sanjarenjem ili nema, ali baš nekako u to vrijeme počeo sam se osjećati bolje, sigurnije u sebe, u ono tko sam i što želim, učinio sam neke neugodne stvari što sam trebao, počeo promišljati svoje postupke i misli, počeo shvaćati da se stalno trebam truditi biti bolja osoba, konačno prihvatiti sebe onakvim kakav jesam, ne opterećivati se nepotrebnim i prihvatiti sreću u malim stvarima. Jednostavno sam vremenom osjetio kako mi je spao nekakav veliki nevidljivi teret s leđa. A onda se pojavio i on, ljubav mog života, i sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Daleko od toga da se osjećam potpuno smireno i sretno, ali mislim da sada shvaćam da to nije niti potrebno. Isto tako znam da se sve sutra može okrenuti naglavačke, ali zašto se danas time opterećivati? Znam da zvuči kao preseravanje i prodavanje magle pročitane u kakvoj knjizi o samopomoći, ali baš me briga. Ne znam, možda da i sami probate malo sanjariti pa se sami uvjerite?

Strašno mi je zanimljivo slušati Cocteau Twinse i pratiti tekstove pjesama na način kako ih izvodi Liz.

Iceblink Luck

I'm seemin' to be glad a lot
I'm happy again, come, come in time
This mustn't hurt or harm yourself
Well, me, I give in to your arms
You're the match of Jerico
That will burn this old madhouse down
And I'll throw open like a walnut safe
More like a love that's a bottle of exquisite stuff, yes
You, yourself, and your father
Don't know him, so part in your own ways
You've really both bone setters
Thank you for mending me babies
You're the match of Jerico
That will burn this old madhouse down
And I'll throw open like a walnut safe
You will seem that being throughout
That same bottle of exquisite stuff
Yes, you are that match of Jerico
That will burn this old madhouse down
And I'll throw open like the walnut safe
You, yourself, and your father
Don't know him, so part in your own ways
You're really both bone setters
Thank you for mending me babies


A iza klika još malo materijala za sanjarenje.



Heaven or Las Vegas

Who'll ever win?
Gee, you're just so ephemeral
Go back for new
For new in vain, it failed
Singing on the famous street
I want to love me
Am I just in heaven or Las Vegas
It's so much more brighter than the sun is to me
He's a hustler
It's a role, he'll never make a suit
Hang on to this
So stay and spin and fail and fail
Who'll ever win?
Gee, you're just so ephemeral
Go back for new
For new in vain, it failed
Singing on the famous street
I want to love me
Am I just in heaven or Las Vegas
It's so much more brighter than the sun is to me
The chill must itch in my soul
That's like any old playing card
It must be why I'm thinking of Las Vegas
It's why it's more brighter than the sun is to me
Furthermore, let's blast it off
I'm dizzy so I go, another bit it off
Come fantasy, for a carnival
I'm empty before our wedding
Singing on the famous street
I want to love me
Am I just in heaven or Las Vegas
It's so much more brighter than the sun is to me
The chill must itch in my soul
That's like any old playing card
It must be why I'm thinking of Las Vegas
It's why it's more brighter than the sun is to me
Maybe there, while you was rail
I'll go in and seize your heart and be personal
I suspect I'm singing to you a tune
And still you find the beat and sing it to you soon


Wolf In The Breast

Under my shirt, Have to amass
Sling the tainted words
I'm each arms they fall on
It's my body, Puzzles the trick in me
I lend it out to borrow, it might survive
My baby's cries
Laughing on my bed, I've pretended I knew the way
Especially when, I'll revenge, all I'll need's that day
It's my body, Puzzles the trick in me
I lend it out to borrow, it might survive
My baby's cries
Laughing on my bed
I've pretended I knew the way
Especially when
I'll revenge, all I'll need's that day
I'll feel perpetual
I feel perpetual
(x2)
True blue and real
I feel, I feel
True blue and real
Laughing on my bed
I've pretended I knew the way
Especially when
I'll revenge, all I'll need's that day
I'll feel perpetual, I feel perpetual
I'll feel perpetual
True and real


Fotzepolitic



My dreams are all more basic and must be addressed
They're young girl's dreams
True some tote a gun and shoot a lot, help them elect stars
But I was just rude
Like the scary hairs are normal
Sing me the proofs
Delay proof
A family fool, but it's you to lie constant and inside me
But when I'm set in my things
A calling stone
Oh I feel strong luck when bound young meets the ground
When them and I'm empty headed
See and saw bounce me back to you
Will you

Cocteau Twins su se raspali 1997. godine, nakon 18 godina rada, ali nastavljaju soje neke druge glazbene karijere. Pjevačica Elisabeth Fraser je imala povremene suradnje i izlete u glazbene vode. Jedna od takvih najuspješnijih suradnji je ona s Massive Attackom na njihovom albumu Mezzanine iz 1998.g. gdje je otpjevala tri pjesme, a među njima i fenomenalnu Teardrop koja je poslije korištena u brojnim TV programima i filmovima poput serija Dr. House, Charmed, CSI Miami itd.

Teardrop - Massive Attack feat. Elisabeth Fraser

Love, love is a verb
Love is a doing word
Fearless on my breath
Gentle impulsion
Shakes me makes me lighter
Fearless on my breath

Teardrop on the fire
Fearless on my breath

Nine night of matter
Black flowers blossom
Fearless on my breath
Black flowers blossom
Fearless on my breath

Teardrop on the fire
Fearless on my breath

Water is my eye
Most faithful mirror
Fearless on my breath
Teardrop on the fire of a confession
Fearless on my breath
Most faithful mirror
Fearless on my breath

Teardrop on the fire
Fearless on my breath

You're stumbling in the dark
You're stumbling in the dark

Elisabeth Fraser je prije nekoliko dana (30.11.2009.), nakon devet godina, objavila i novi samostalni singl Moses.

Moses - Elisabeth Fraser

Klikni za ostatak posta...

Ne budite glupi - uvijek koristite kondom

Prema podacima Registra za HIV/AIDS Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) u Hrvatskoj s HIV-om živi više od 600 osoba, od čega je 158 AIDS bolesnika, priopćeno je u 25.11.2009. iz HZJZ-a u povodu Dana borbe protiv HIV/AIDS-a koji se obilježava 1. prosinca.

HZJZ navodi da je do listopada 2009. godine u Hrvatskoj prijavljeno 47 novih slučajeva zaraze HIV-om, osam oboljelih od AIDS-a, a pet osoba s HIV bolešću je umrlo. HZJZ u Hrvatskoj godišnje registrira oko pedesetak osoba inficiranih HIV-om.

Seksualni put prijenosa infekcije HIV-a dominira u ukupnom broju HIV inficiranih osoba. Vjerojatni put prijenosa infekcije u 48% zaraženih je muški homoseksualni odnos, nešto manje (36%) zaraženo je heteroseksualnim odnosom. Dok u populaciji muškaraca koji prakticiraju seks s drugim muškarcima svjedočimo o prijenosu bolesti među domaćim stanovništvom, zaražavanja heteroseksualnim odnosom i dalje su značajno vezana za boravak u inozemstvu, trgovinu seksom i učestalo mijenjanje partnera. Tu dominiraju heteroseksualni muškarci koji su infekciju najčešće dobili u inozemstvu, te njihove seksualne partnerice u zemlji. Oko 8% zaraženih osoba infekciju je steklo dijeljenjem pribora za intravensko korištenje droga čiji udio u strukturi oboljelih je već godinama podjednako nizak, a svi ostali načini prijenosa (transfuzija zaražene krvi, prijenos s majke na dijete) čine manje od 5% zaraženih.

Od 47 slučaja dijagnosticirane HIV infekcije u 2009. godini, u 35 slučajeva vjerojatni put prijenosa je muški homoseksualni odnos, što je podjednako prethodnoj 2008. godini (u 2008: 50 od 67), u 11 heteroseksualni odnos, što je također podjednako prethodnoj 2008. godini (u 2008: 15 od 67), te u jednom slučaju nije bilo moguće dokazati put prijenosa.

Klikni za ostatak posta...

Put ka sreći

Nisam baš siguran je li to put ka sreći, ali je simpatično. I da, treba nam pravde. Uglavnom, znam kuda ide moj glas jer Josipoviću vjerujem.

Klikni za ostatak posta...

Gej Dan karijera (ali u Londonu)

Zamislite, u Londonu svake godine organiziraju Diversity Careers Show, nešto slično našem Danu karijera, samo što je ovaj londonski namijenjen tek diplomiranim gej studentima. Na sajmu mladim gej londončanima posao nude mnoge londonske i svjetske prestižne bankarske, odvjetničke i ostale tvrtke kako iz privatnog, tako i javnog sektora. Među njima su npr. Google, Shell, American Express, Bank of America, Deutsche Bank, Britanska informativna obavještajna agencija, Metropolitan Police (Londonska policija), Kraljevska mornarica, Home Office, vatrogasci, razne socijalne i obrazovne javne službe, Ministarstvo pravosuđa i drugi.

Sajam organiziraju Square Peg Media, engleska gej izdavačka kuća, i The Stonewall, najveća britanska, a ujedno i europska, organizacija za promicanje prava gej osoba. Glavni pokrovitelji sajma su švicarski bankarski div Credit Suisse i jedna od najvećih engleskih dnevnih novina The Guardian, sudjeluje 50-tak poslodavaca i preko 5.000 posla željnih mladih gejeva.

Zašto sve to, možda se pitate? Mladi gejevi i gejice koji sudjeluju kažu da im to omogućava pronaći zaposlenje u tvrtki gdje se neće, uz stres kojeg donosi prvo zaposlenje, morati još i brinuti kakvog će utjecaja imati njihova seksualna orijentacija, gdje se neće morati sakrivati, gdje će biti ravnopravni i imati prava kao i svi ostali zaposlenici, u tvrtki kojoj tolerancija nije samo fraza .

Poslodavci, s druge strane, ističu kako je ovaj sajam izvrsna prilika da dođu do visokomotiviranih pametnih mladih ljudi, ne samo kroz sajam nego i kroz publicitet kojeg će dobiti u gej i ostalim medijima (u Londonu živi oko 500.000 gejeva i lezbijki), sudjelovanje i zapošljavanje gej ljudi će pripomoći promicanju jednakosti i različitosti na radnom mjestu u njihovim tvrtkama, što kao rezultat ima tolerantnije i ugodnije okružje za rad, a time i, ono što je najvažnije, veće zadovoljstvo i produktivnost zaposlenih. Ne treba niti zanemariti pridonošenje povećanju pozitivnog publiciteta i imidža tvrtke u javnosti, a posebice među gotovo 4 milijuna britanskih homoseksualaca (službena procjena Britanske vlade koja je obavila istraživanje o financijskim implikacijama prilikom donošenja Zakona o civilnom partnerstvu 2005. godine) koji predstavljaju potencijalne nove zaposlenike, ali i potrošače i klijente, i koji pažljivo prate popis od Top 100 najtolerantnijih britanskih poslodavaca koji promiču različitost na radnom mjestu,. To je popis kojeg svake godine objavljuje The Stonewall, suorganizator Diversity Careers Showa.

I kao da sve to nije dovoljno, sajam je dobio eksplicitnu podršku britanskog premijera Gordona Browna koji je u otvorenom pismu čestitao organizatorima i sudionicima Diversity Careers Showa i istaknuo da zajednički prosperitet društva ovisi o oslobađanju talenata svake pojedine osobe koji je moguć samo ako se proklamirana politika jednakosti zaista i sprovodi u djelo, te je uz to i najavio poseban Zakon o jednakosti koji će obvezivati sve britanske javne institucije da proaktivno uzmu u obzir potrebe njihovih gej zaposlenika i korisnika usluga. Gordon je i dodao da je pravo svake osobe na rad bez straha od diskriminacije ili zlostavljanja.

Pa si vi mislite.

No i mi imamo svoj The Stonewall: Lezbijska grupa Kontra zajedno s Iskorakom- centrom za prava seksualnih i rodnih manjina i Ženskom mrežom Hrvatske uputila je apel nadležnim odborima Hrvatskog sabora, klubovima zastupnika te Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova da ulože amandmane kojima bi se odredbe iz navedenih članaka Prijedloga Zakona o radu izmijenile na način da više ne budu diskriminativne prema radnicima/-cama koji žive u istospolnim zajednicama, te uskladile sa međunarodnim i domaćim zakonodavstvom. Savez samostalnih sindikata Hrvatske podržao je također inicijativu za usvajanje amandmana koji bi ukinuli ovu vrstu diskriminacije. Opširnije

Klikni za ostatak posta...

Vjesnici zime

Zapravo se veselim svakom godišnjem dobu, pogotovo kada ono tek nadolazi, kada se još samo naslućuje. Ponekad tada osjetim neku čudnu nervozu iščekivanja . Možda je moj kućni ljubimac stvarno u pravu kada kaže da mene nešto zanima samo dok je novo, pa tako i novo godišnje doba? Ma kakvi, pojma on nema.

Ali fakat, svaki put tamo negdje u veljači ili ožujku osjetim neku čudnu proljetnu groznicu, da bih već valjda u travnju i svibnju svuda polako mirisao kremu za sunčanje i smolu borova, valjda pod utjecajem toga da su frajeri skinuli zimske kapute pa se konačno nešto može i vidjeti. Da ne pričam o tome kako već u rujnu počinjem mirisati pečene kestene iako uličnih kestenjara još nema na vidiku. Pa tako i sada, ne mogu dočekati zimu i nadam se da će biti ona prava, duga, hladna i bijela. No kako je počelo s ovim temperaturama do skoro 20°C, bojim se da ću se opet razočarati. Jedino me još malo tješe maglovita i prohladna jutra.

Evo ove nedjelje sam navečer izašao van, malo se prošetati po kvartu, i silom sam tražio neki nagovještaj zime, ali uzalud. Nebo je bilo jasno i puno zvijezda, pod nogama mi šuštalo otpalo lišće, još se jedino breze dobro drže, istina bilo je lagano svježe, ali ništa drugo. Nisam ništa osjetio. Valjda je bio kriv čisti zrak u kojem nije bilo niti trunke smoga ili mirisa ugljena iz dimnjaka. Ove godine mi moj predosjećaj zime kasni. Mogu vam reći da mi to nedostaje.

Moj prvi vjesnik zime je kada nam, tamo negdje sredinom listopada, stigne paket božićnih čestitki, stolnog kalendara i koječega drugog iz udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Uvijek se razveselimo, pogotovo ja. I nema veze što se tu pomalo radi o emocionalnoj ucjeni, jer oni bez pitanja pošalju svoj paket igrajući na vaše osjećaje kako biste se osjećali krivim ako ne platite. Meni to ne smeta, a ne smeta mi niti to što pošalju uplatnicu na kojoj je sve upisano osim iznosa kojeg trebate uplatiti. Svake godine uplatimo malo više, nego je naznačeno koliko košta komplet, kako su, pretpostavljam, i htjeli. I nije mi žao. I opet ćemo, i idućeg Uskrsa, i onda opet za Božić, sve dok nam budu slali i dok budemo mogli uplaćivati. Iako prazne, te čestitke su jedine koje svake godine dobijemo. E da, skoro sam zaboravio, tu je i UNICEF. I oni nas se uvijek sjete s prigodnom čestitkom koja nam već krasi kuhinju.

Drugi opipljivi vjesnik zime mi je lagana promjena jelovnika. Jela postaju teža i masnija, jer treba nekako prebroditi ove hladne dane. I nema veze što je vani proljetno vrijeme, kalendar kaže da je vani studeni i da hladan vjetar puše, te stoga treba puno kalorija unijeti. Dođem tako neki dan doma i dočeka me ovo na stolu:

Ako vam se ova kobasica učinila tvrdom i žilavom, u pravu ste. Niti knedle nisu puno zaostajale. Obično, ali to ponajviše ovisi o situaciji, zapravo preferiram tvrde i žilave kobasice, te čvrste i pune knedle. Jedno je sigurno, moj kućni ljubimac ima smisla za aranžiranje hrane. Mislim da je tome zaslužna Večera za 5 koju volimo pogledati.

Još da mi je samo osjetiti u zraku onaj neki miris snijega.

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Sellevision

Iskreno, isprva nisam bio siguran da li da išta napišem o ovoj knjizi. Kao prvo, nisam baš siguran je li uopće vrijedna da se o njoj previše piše, a kao drugo uopće se niti ne radi o gej knjizi, osim što joj je autor gej. Ali kada uzmete u obzir da se u knjizi radi o lažnom sjaju, potrošačkom društvu, shoppingu, televiziji, ljubavi, intrigama, prevarama, osamljenosti, seksu, pornografiji, licemjernosti i penisu koji je slučajno provirio ispod kućnog ogrtača i time svom zgodnom vlasniku nepovratno promijenio život, shvatio sam da knjiga zapravo sadrži sve što jednog prosječnog gej čitatelja može zanimati.

Ali najveći razlog što sam ipak odlučio napisati riječ-dvije, je to što je pisac knjige moj omiljeni autor, Augusten Burroughs. Istina, malo sam se razočarao u njega kada sam vidio klip kako pretjerano afektirano čita odlomke iz svojih knjiga. Davno sam to slušao i pokušao sam opet pronaći, no bezuspješno, iako je You Tube krcat njegovim klipovima. Ali znate ono kada netko strašno naglašava i odglumljava gotovo svaku riječ, nešto slično kao kada se Josipa Lisac i Zdenka Kovačićek (koju inače jako volim) silom trude što više zavijati i pjevati što nazalnije, ili kad Massimo Savić pokušava imitirati iritantne najavljivače duboka glasa s RTL-a, pa to onda ispadne smiješno, pretjerano i preafektirano. Evo, usporedite Josipu iz ranih dana i današnje preseravanje, pa recite da nisam u pravu. Valjda ljudi s godinama izgube kompas i osjećaj za mjeru.

Uglavnom, odlučio sam oprostiti Augustenu i posvetiti mu koju riječ. Radi se o njegovoj prvoj objavljenoj knjizi, roman Sellevision iz 2000. godine. Sellevision je lagani roman čije likove povezuje to da svi rade u izmišljenoj najpoznatijoj američkoj televizijskoj kući za 24h/dan TV prodaju tzv. home shopping network. Tu su Peggy, čiji se naizgled savršeni svijet uzdrma kada počne primati uznemirujuće e-mailove od obožavateljice, Bebe, voditeljica iz stare garde i najveća zvijezda Sellevisiona koja usamljenost liječi opsesivnim šopingiranjem, Leigh, mlada voditeljica koja ima aferu s oženjenim producentom, Trish, kćerka arogantnog milijunaša i jedini muški lik Max, homoseksualac koji dobije otkaz sa Sellevisiona nakon što mu pišo slučajno izviri ispod kućnog ogrtača pred milijunima američke djece za vrijeme nedjeljne jutarnje emisije o igračkama.

Kako rekoh, ima tu svega, baš kao u pravoj, ako ne baš meksičkoj sapunici, onda barem u Kućanicama. Kakav je sadržaj ste već pročitali, svi glavni likovi su žene, dobro, i jedna tetka, istina zgodna i nabildana, ali ipak tetka, tako da sumnjam kako bi ovaj roman mogao biti zanimljiv ijednom iole pravom muškarcu. To što se meni svidio, pa to vjerojatno nešto govori o meni.

Ipak u svoju obranu moram reći da ne preporučam da se postavite na trepavice kako biste nabavili ovu knjigu, tim više što sumnjam da se kod nas može nabaviti. Više onako, ako slučajno budete imali sat-dva viška vremena dok čekate let u nekom velikom duty freeju na nekom velikom aerodromu i ako kojim čudom ugledate Sellevision na polici pa se sjetite, vidiš, onaj simpatični Jonasy je rekao da knjiga nije loša, lagano zabavno štivo, taman pogodno za ubijanje vremena u avionu, e u tom slučaju svakako preporučam kupnju.

Uskoro bi se trebala početi snimati homoristična dramska serija (a-la Kućanice) bazirana na ovoj knjizi. Među glumcima se spominju Carrie Fisher, najpoznatija po ulozi princeze Leije iz Ratova zvijezda, Julia Louis-Dreyfus, fenomenalna Elaine iz Seinfelda i Kristin Davis, Charlotte iz Seks i grada. Jedva čekam.

Zapravo, vidi se da je ovo Augustenova prva knjiga, a ujedno i jedini roman, dok su sve ostalo memoari. Još se ovdje malo učio. Iako je knjiga zabavna i duhovita (ipak je to Augusten), nije u meni niti približno izazvala oduševljenje kao njegovi veliki hitovi Running With Scissors i Dry. Za mene, Running With Scissors i Dry su klasici, Sellevision je možda samo zabavna potrošna roba, koja ne ulazi previše u karakterizaciju svojih likova, nego onako više ovlaš, kroz zabavu, daje kritiku današnjeg površnog potrošačkog, lažno moralnog i licemjernog društva u kojem se više cijeni materijalno od nekih drugih osobina.

Dok Running With Scissors i Dry možda i nisu baš za svaki želudac (ali morate ih pročitati, stvarno ne znam što čekate?), Sellevision je pogodna knjiga za svaku žensku ili gej dušu, ma koliko ona nježna ili osjetljiva bila. Evo, mogu zamisliti Charlotte iz Seks i grada kako se lagani smijulji i možda čak prepoznaje sebe dok čita Sellevision. Uglavnom, ne vidim ništa loše u tome.

Sam Augusten je o ovoj svojoj knjizi rekao:

"It is absolutely the most shallow, petty, mean-spirited little book you'll read."

Pretjeruje, pokušavajući biti duhovit, ali zapravo, gdje ima dima, ima i vatre.

Inače, Augusten i njegov dugogodišnji ljubavni partner Dennis Pilsits su nakon devet godina prekinuli svoju vezu. Takve i slične zanimljive stvari možete doznati na Augustenovom web site-u, blogu, Facebook i MySpace profilu ili Twitteru.

Upravo sam počeo čitati najnoviju Augustenovu knjigu. Za sada, knjiga obećava, tako da opet možete očekivati neku preporuku. Znam da jedva čekate.

Klikni za ostatak posta...

Pjevate li pod tušem?

Znao sam se čuditi ljudima koji pjevaju pod tušem, zapravo kada bolje razmislim, nisam niti znao nekoga tko pjeva pod tušem, sve do nedavno. Mislio sam da je to u stvari samo običan urbani mit koji se provlači kroz filmove, literaturu i časopise, jer zašto bi netko htio pjevati pod tušem? To mi je otprilike bilo u rangu čitanja novina na WC-u, a o tome da niti ne govorim. Tko uopće želi produžavati trajanje te stvari?

Uvijek se tuširam u zadnji tren pred nečim važnim. U zadnji tren pred spavanje, u zadnji tren pred odlazak na posao, u zadnji tren pred izlazak van, u zadnji tren pred, jel, ovaj… Uvijek nekako gledam da to obavim što brže jer se uvijek nekuda žurim.

Kako nikad ne reci nikad i pazi što misliš jer bi ti se moglo dvostruko vratiti (kako sam to već bezbroj puta ovdje spomenuo), neki dan sam shvatio da sam postao neizlječivi ispodtušni pjevač. Odjednim mi je to sinulo, makar se to nije dogodilo niti jučer, niti prošli tjedan. Traje to mjesecima, možda i više. Ne znam niti sam kako je sve započelo, ali neki dan sam postao svega zaista i svjestan. Ja sam ispodtušni pjevač i morao sam se samom sebi nasmijati.

I logično je da pjevam pod tušem, jer zvukovi vode prigušuju neartikulirane zvukove koji izlaze iz mojih usta. Sve moje ranije pokušaje pjevanja u javnosti, a to je u stvari bilo samo ispred kućnog ljubimca, on je u korijenu sasjekao. Ne računam pjevanje po raznim bučnim događajima gdje niti osoba koja stoji uz mene zbog buke nema šanse čuti išta od mog pjevanja, ako se to uopće može nazvati pjevanjem. Ne ljutim se na kućnog ljubimca, jer znam da ima potpuno pravo. Zapravo kada mi je dosadan ili me nečim gnjavi, obično ga pitam želi li da mu nešto zapjevam, što je obično dovoljno da se nasmiješi i promjeni temu.

Pod tušem obično pustim glas uz kakvu pjesmu koju sam netom čuo na radiju, ali sam primjetio da imam i omiljenu pjesmu koju gotovo uvijek zapjevam kada mi ništa od radijskog programa nije ostalo u glavi. Znate onu staru:

A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
c'mon
A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
Hey!
girl I want to make you sweat
sweat till you can't sweat no more
and if you cry out (ovdje sam mislio da pjevaju: and if you cray-ay…)
I'm gonna push it
push it some more
A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
Hey!

Nije mi jasno, otkuda mi ta pjesma? Zbog čega je se sjetim ispod tuša? Krije li se u tekstu kakva podsvjesna poruka? Čisto sumnjam, a time mi je misterij još i veći.

Uglavnom, pitam se što je slijedeće? Hoću li uskoro postati i wecoidni čitač novina? Na svu sreću novine već odavno ne kupujem. Brinu me jedino reklame za shopping centre i ostali junk-mail. Iskreno, dogodilo mi se već više puta da sam sa sobom na WC ponio koji prospekt za Billu, Kaufland, Baumax, Bauhaus, Konzum, Lidl, Mercator, Getro, Emmezetu, Interspar ili (meni najdraži) za Kiku. Da znam, tipično! Pa neće mi valjda omiljeni biti alati iz Bauhausa? Eventualno možda cvijeće iz njihova vrtnog centra.

Uglavnom, fakat ljepše prođe vrijeme na WC-u, jedino što ne stignem proučiti niti dvije stranice, a ono već gotova stvar. Čak, od kada više prospekte ne stavljaju u kastliće nego na za to predviđenu metalnu vješalicu u hodniku, iz čista mira i ničim izazvan sam ih uzimam i nosim u stan. Ipak priznajem, najradije ih čitam uz jutarnju kavu. Problem je jedino to što me obično ta jutarnja kava protjera u roku odmah, pa trčećim korakom i s Kikinim prospektom u ruci (jer baš je super ona posteljina na 9. stranici ili onaj špajz-servis na 11. i ne mogu odvojiti pogled s njih) pojurim tamo gdje i car ide pješke.

Tražeći kakvu prigodnu ilustraciju za ovaj post, naletio sam na ovu sasvim zgodnu zavjesu za tuš. Pitam se, može li se nešto slično nabaviti u Kiki? Ako Kika iznevjeri, ovdje je rezervna opcija. Vjerojatno bih u tom slučaju morao promijeniti moj omiljeni ispodtušni hit. Možda u It's a Raining Men, Hallelujah, It's a Raining Men (i to original od The Weather Girls)? Mada, i ova verzija je prilično simpatična:

Mislim ono, našao sam ja još mnoštvo drugih zgodnih ilustracija koji bi sasvim lijepo pristajale uz ovaj post, ali bukvalno, nevjerojatno i neopisivo zgodnih ilustracija, no nekako si mislim da nije baš u redu da budem prostak u dva posta za redom. Mislim ono, ako mi ne vjerujete, probajte vi guglati slike (safe search off) za "muscle hunk horny stud beefcake hot hot hairy yummy wow drop-dead absofuckinlutly gorgeous guy in the shower", pa ćete vidjeti što ćete dobiti u rezultatima. Stoga, evo još samo jedne slikice. Mislim ono, mokar je, vjerojatno je upravo izašao ispod tuša, dakle objava u sklopu ovog posta je sasvim opravdana, a ostatak (priče ili nedostajajućeg dijela tijela, izaberite po volji) možete i sami zamisliti. Uffff, ja već zamišljam!

I još za kraj, i kad sam već kod Kike, jeste li možda primjetili kako nas dućani već spremno čekaju u blistavom prazničnom ruhu? Mene to veseli, moram priznati. Inače, nisam kupovao božićni nadstoljnjak ili mirišljave svijeće u Kiki. Bio sam u  susjednom Lidlu i opet su me zahebali. Baš sam se napalio za jednu zgodnu jeftinu vesticu koja je u njihovom katalogu na akciji. Mislio sam si (tko zna možda je to čak bilo i na WC-u), da bi bila baš zgodna za kućnog ljubimca za izležavanje pred televizorom u ove hladne dane što nam slijede, kad ono hladan tuš u Lidlu. Vestica je od 50% pamuka i 50% poliestera! Pa zar oni misle da je moj kućni ljubimac poliester kind of guy?! da ne mislite da sam škrtac, za sebe znam kupiti koji komad odjeće na još puno gorim mjestima. Jesam možda svašta, ali na marke se definitvno ne palim, a niti moj kućni ljubimac.

Svašta sam uspio ugurati u ovaj post i sve mi se nekako fino poklopilo, pa mislim da je ovo pravi trenutak za nastavak moje dugogodišnje tradicije koju sam uveo pretrpošle godine, a to je da vam upravo ja prvi poželim sretan Božić i Novu godinu. Mislim ono, naljepljene čestitke po izlozima dućana se ne računaju. Siguran sam da su se mnogi već nestrpljivo pitali kada će više doći onaj trenutak. Dakle, evo ga. Sve najbolje vam želim!

Klikni za ostatak posta...