Prva ljubav

Znate kada kažu da prva ljubav ostaje zauvijek u sjećanju. I kod mene je tako. Baš mi je maloprije pala na pamet ta moja prva ljubav, pa rekoh da napišem koje slovo o tome.
Bilo je to davno, prije više od deset godina, 12, 13, tko će se sjetiti... Upoznali smo se preko neke telefonske dating linije. Sve je trajalo vrlo kratko, koji tjedan, ali ostavilo je duboki trag u meni. Iako smo se zajedno bili svega nekoliko puta, mislim da bi se mogao snimiti i film o tome. Toliko je bilo intenzivno, barem sam to ja tako doživio i to nakon što smo se već razišli. Dobro, neću sada pretjerivati, film bi bio onako umjetnički, bez previše radnje, ali znate na što mislim.
Iako bih htio biti iskren, ne mogu ulaziti u detalje. Ne volim pričati o drugima, a još manje pisati o tome. To bi mi izgledalo kao neka vrsta izdaje.

Naš prvi susret je bio vrlo zanimljiv. Pogotovo mjesto na kojemu smo završili u njegovom autu. To spada u kategoriju “koje je najbizarnije mjesto gdje ste se...”, ako znate na što mislim. Je, pao je i sex pri prvom susretu. Što mogu, svidio mi se na prvi pogled, odmah sam osjetio onaj neki “klik” među nama. Mislim da je tako bilo i s njegove strane. Bio je onako normalan dečko iz susjedstva (što god to značilo), zgođušan, simpa, ugodan, nije bio serator... Barem sam takav utisak stekao, jer zapravo nisam imao dovoljno vremena zaista ga i upoznati.

Bio je to skoro pa početak moje gay "karijere " i bio sam prilično nesiguran i uplašen. No s njim kao da je ta moja uplašenost nekako nestala i mogao sam se pred njim slobodno ponašati. Čini mi se da je on bio još uplašeniji. Naime, on je bio biseksualan i imao je i curu, ako je istina što mi je rekao. Ajoj majmune, što ti bi da se s takvim petljaš? Zar nisi mogao unaprijed znati kakav će biti kraj? Tada nisam. Zapravo, tada sam mislio da bi mi u tom trenutku takva veza i odgovarala. Maštao sam o nekom fuck buddy-ju. Ono, o nekome s kim bi se mogao povremeno sastajati, bez nekih velikih obveza, a u isto vrijeme živjeti svoj “normalan” život. U principu smo se i sporazumjeli da bi naš odnos takav i bio. Ali očito je to išlo prebrzo i to u krivom smjeru.

Počeli su se javljati osjećaji i to, čini mi se, ponajprije s njegove strane, što ga je možda i uplašilo. Nekoliko puta je nešto u tom smislu i spomenuo, više kao neka obrambena reakcija. Čudio sam se, o čemu on to priča? A možda sam si sve to samo umislio. Kod mene je to došlo malo poslije. Barem mi se sada to tako čini kada analiziram stvari.

Kako rekoh, bio je prilično uplašen. Ispočetka mu nisam niti ime znao, bojao mi se ostaviti i broj telefona. U biti sam ja sjedio doma čekajući da me nazove. Nisam niti ja volio ostavljati broj telefona svakome, iako sam živio sam, tako da sam ga mogao razumijeti. Kada je on bio u pitanju, odmah sam mu dao moj broj, bez imalo razmišljanja. U to doba mobiteli još nisu bili tako rašireni kao danas. To je još bilo vrijeme viceva o mobitelima, bijelim čarapama i hercegovcima. Zapravo, bojao sam se navaljivati da mi kaže pravo ime ili broj telefona, ne bih li ga uplašio i otjerao. Znam da to, ovako napisano, zvuči glupo, ali tada mi to nije smetalo. Mislio sam, sve će doći na svoje mjesto, osloboditi će se kada bude uvidio da ga ne ugrožavam i da sam u biti good guy kome ni u peti nije nekome nanijeti neugodnosti. Jednom se odvažio i rekao mi pravo ime. I prezime, čak. Nisam bio siguran da li je to njegovo uistinu pravo ime, ali poslije, kada je već sve bilo gotovo, saznao sam (nije bitno kako) da nije lagao. Telefon mi nije nikada dao. Ovo "nikada" zvuči kao jako dugo vremena, ali rekoh da je sve trajalo vrlo kratko, kao ljetna oluja.

I onda je došao kraj. I to onaj bez nekog objašnjenja, bez closure-a. Nakon jednog telefonskog razgovora. Bez svađe, bez razloga. Jednostavno gotovo. S njegove strane. A da ne znam zašto. Nisam ga mogao pitati za razlog, jer nisam znao njegov broj telefona, a kamoli gdje je stanovao. Milijun puta sam analizirao naš zadnji razgovor, koji se čino sasvim normalnim. Mislim da je prošlo nekoliko godina dok mi na pamet nije pala jedna stvar koju sam ja izrekao u tom razgovoru, a koju je on mogao krivo razumjeti. Da li je to bio razlog? Zaista bih i danas to volio saznati.

Mogu reći da sam stvarno patio jako dugo vremena nakon tog “prekida”. Koristim navodnike, jer kako rekoh naša “veza” i nije trajala više od nekoliko tjedana. Tek kada je otišao shvatio sam da sam ga jako zavolio. Što sam sve radio u to vrijeme, bolje i da ne napišem. Bile su to zaista “Patnje mladog Werthera”.

Iako živimo u istom gradu, nikada se nakon rastanka nismo niti slučajno sreli, niti onako u prolazu. Često sam razmišljao kakav bi bio naš ponovni susret. U isto vrijeme sam se toga i pribojavao. Kako bi on reagirao? Kako bih ja reagirao? Čak se pomalo i bojim tih misli. Osjećam to kao neku vrstu izdaje prema mom sadašnjem partneru s kojim sam u vezi skoro deset godina. A on mi je puno više od partnera, on mi je uistinu životni partner. Njemu, niti bilo kome drugome, tu moju prvu ljubav nisam nikada spomenuo.

Ali svejedno potajno želim taj još jedan susret. Volio bih raščistiti stvari, jer očito je da je to još živo u meni. Možda bi se time moja romantičarska maštanja rasplinula? Možda bih uvidio da sam o njemu stekao potpuno krivo mišljenje? Možda bih uvidio da je sva ova moja analiza bila potpuno pogrešna? Možda bih uvidio da je moja patnja bila besmislena? Ali što ako to ne bi bilo tako? Da li bi došao u iskušenje? Toga se bojim.