Monogamija

Mnogi vjeruju da životinje po imenu ljudi (posebno mužjaci) nemaju prirodni nagon za monogamijom odn. za istinsku vjernost u seksualnom smislu prema jednom partneru tijekom cijelog života. Homo, hetero, bi, mladi, stari... čini se da dok god radi mozak i testosteroni plove tijelom, nagon za posijati sjeme uvijek postoji.

Čini mi se da postoje samo manji broj životinjskih vrsta koje su potpuno monogamne. Gledao sam neki dokumentarac o pingvinima gdje se ženke iskradaju kako bi se “pofukale” s drugim mužjakom, a zatim se vraćaju odgajanju malih pingvinića zajedno sa svojim stalnim partnerom s kojim su odgojile već generacije mladih pingvina. Znači i ženke TO rade. Čini mi se da je monogamija većim djelom zapravo proizvod društva i osobni izbor, nego prirodno stanje. Cijeli život nas se uči da je monogamija jedini put, pa onda ljudi tako nastoje i živjeti. Kažem nastoje, jer mnogima monogamija teško pada.

Ako malo pogledamo u daleku, ili i ne tako daleku, prošlost, životni vijek je bio vrlo kratak. Bolesti, glad, veliki mortalitet novorođenčadi, životinje predatori, velike ekološke promjene, ratovi... sve je to imalo utjecaja da je netko tko bi doživio 30 godina zapravo već bio starac. Kako bi se spriječilo izumiranje vrste, ljudi su se morali rađati s jakim instinktom za produženje vrste. Muškarci su uvijek trebali biti spremni za akciju, a žene na neprestalno rađanje. U dalekoj prošlosti, čim bi djevojke spolno sazrile, ostajale bi trudne. Nakon poroda ne bi se stigle ni odmoriti, a već bi naišao neki narajcani mužjak.

Čini mi se da ljudi nisu genetski predodređeni za monogamiju. “Muškarci su svinje” i dolazi od toga da im je na pameti, uglavnom, samo jebanje. Tek je pojavom religije na dnevni red došla monogamija. Možda i zato što se društvo promijenilo, ljudska civilizacija uznapredovala i trebalo je nekako dovesti stvari u “red”.

Ja sam potpuno monogaman, barem što se tiče ponašanja, mašta je nešto drugo. Ali to je moj osobni izbor, ne možda i nužno nešto kakav bih ja duboko u sebi zaista i želio biti odn. kako bih se želio ponašati. Da se razumijemo, zadovoljan sam svojim izborom.
O tome ponekad razmišljam. Da nema društvenih normi koje kažu da dvije osobe u vezi trebaju biti vjerne jedna drugoj, da nema boleština i koječega, da li bih ja i dalje bio monogaman ili bi se poševio sa svakim zgodnim frajerom kojeg sretnem na ulici? Iskreno, možda bih izabrao ovo drugo. Dobro, možda ne baš sa svakim, ali bar sa onim koji me želi. Ipak, kako rekoh, monogamija je moj dobrovoljni izbor, jer ona ipak donosi puno više pozitivnih nego negativnih stvari. Nisu tu sada u pitanju samo bolesti i nešto što društvo zahtijeva, tu su i pitanju puno dublje stvari emocionalnog odnosa dvije osobe koje se ne svode samo na čisti seks.

Ali gledajući uopćeno, možda smo mi ljudi ipak samo “životnije” u duši i samo nam je na pameti produžiti vrstu, iako što se nas pedera tiče, dva muškarca u krevetu teško će tome doprinjeti. Ali jebeno je dobro ponovno i ponovno pokušavati uspjeti u tome.